26.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 12 – “The War Game”, 1965



Napokon – evo nas na samom kraju ovog potpuno otkačenog i ošinutog filmskog maratona koji je za temu uzeo nuklearne katastrofe. U prethodnih 11 epizoda, nagledali ste se svega, znam... Počev od holivudske produkcije, pa do dokumentaraca koji imaju moć da skenjaju u trenutku. Red nalaže da NFM završimo onako kako dolikuje i podvučemo crtu.

Predstavljam vam britansku dokudramu, snimljenu 1965. godine. Dobitnika Oskara za najbolji dokumentarac, 2 BAFTA nagrade kao i specijalne nagrade Venecijanskog filmskog festivala. Predstavljam vam... „Ratnu igru“.

„The War Game“ – Peter Watkins, 1965.



trajanje: 47 mintua
scenario: Peter Watkins

Ne bih trošila vreme u bavljenju opisom filma, pošto svi ovakvi filmovi imaju manje-više sličan zaplet. Negde izbije lokalno sranje, odmah se Rusi i Amerikanci pokače, a ostatak sveta strada. Taj „ostatak sveta“ je, baš kao i u „Threads“ oličen u Velikoj Britaniji.



„Ratne igre“ hladno i dokumentaristički prate izbijanje nuklearnog rata između dva bloka i njegove reperkusije na ruralnu i urbanu sredinu. Film počinje zavođenjem vanrednog stanja, probama sirena i hitnom evakuacijom žena i dece iz ugroženih područja... Onda padaju prve bombe i nastaje opšti haos.

Ono što je posebno zanimljivo, to je što su autori filma kao naučnu osnovu koristili podatke i statistiku iz savezničkih bombardovanja Drezdena i Hirošime... što je pomalo paradoksalno. Počev od „vatrenih oluja“, poput onih nakon brutalnih i nehumanih savezničkih bombardovanja Drezdena u WWII i odreda policije koji je „skraćivao muke“ teško ranjenim zbog nedostatka kapaciteta za zbrinjavanje, pa do teških neuroza i PTSP-a – a sve to „to begin with“. A tu su i nestašica hrane, neredi, polako ali sigurno umiranje od radijacijske bolesti, oštećenje mrežnjače usled eksplozije, asanacija terena... Some heavy shit.



Inače, film je prvobitno trebalo da bude prikazan na BBC-u, u čijoj je produkciji inače i urađen, ali su to glavešine odbile pošto je sadržaj bio previše brutalan i disturbing. Prava istina je, međutim, da je filmu zabranjeno prikazivanje na teliški zato što nije bio u skladu sa zvaničnim stavom V. Britanije o mogućnostima „preživljavanja“ nuklearnog rata. Ukratko – tada se furao stav da se nuklearni rat može dobiti, čak i pobediti; samim tim realan prikaz situacije je bio apsolutno neprihvatljiv. Pa opet, filmu nije zabranjena distribucija po bioskopima i međunarodnim festivalima. Iako nije tipičan dokumentarac, „Ratne igre“ je dobio Oskara u toj kategoriji. Nuff said.

personal note: „idelan film“ za završetak ovog maratona. Surovo i hladno, poput nuklearne zime. Cheers!

http://www.megaupload.com/?d=YFKOEK2C

25.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 11 – “Fail Safe” + “Dr Strangelove”, 1964



Večeras je na programu pretposlednja epizoda NFM i to double bill… jer je jednostavno pogrešno razdvojiti ova dva genijalna filma!

Ako bih vas pitala da li ste čuli za Matrix, 99% vas bi odgovorilo potvrdno. A ako bih vas pitala da li čuli za “Equilibrium”, taj procenat bi bio znatno manji. Zašto? Dva izuzetno slična filma, snimljena u otprilike idenitčno vreme, a samo jedan od njih se probio i pokupio sav kajmak. U navedenom slučaju, to je bio “Matrix”. Iako je po meni “Equilibrium” bolji, ali ‘ajde.

 “Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb” – Stanley Kubrick, 1964.



trajanje: 90 minuta
scenario: Stanley Kubrick, Terry Southern
uloge: Peter Sellers, George C. Scott, Sterling Hayden


“Fail Safe” – Sidney Lumet, 1964.



trajanje: 112 minuta
scenario: Walter Bernstein, Eugene Burdick
uloge: Henry Fonda, Walter Matthau and Fritz Weaver



Slična situacija je i sa ova dva fantastična filma. Kjubrikovo čedo se rodilo prvo i zahvaljujući čistom geniju Kjubrika, ali i Pitera Selersa pokupilo svu slavu i pažnju javnosti. Fantastična isprepletanost crne komedije i ratne drame i dan danas ima status kultnog filma.



Sa druge strane – šta reći o Lumetovom “Fail Safe?” Da li je na mestu poređenje sa “Equilibriumom?” Hm. Na vama je da procenite.



Pre toga, da se upoznamo sa bekgraundom i elementima zapleta koji se prepliću u oba filma. Pobeda nad Silama osovine 1945. godine u percepciji tadašnje javnosti predstavljala je trijumf “sila dobra” nad “silama zla”. Pobednički zagrljaj između Rusa i Amera na Elbi kratko je trajao. Nešto što je počelo trkom ko će pre da osvoji Berlin, nastavilo se podelom Nemačke, podelom Berlina i simboličnim dizanjem zida koji je na nekoliko decenija predstavljao oštru granicu između 2 sveta, 2 ideologije, 2 vojske… “Zli Nemci” su ostali zli samo na celuloidnim trakama i kolekitvnom sećanju. U realnosti, oni su uveliko izabrali stranu kojoj će se prikloniti. Nije tajna da je veliki broj nemačke vojne tehnologije dospeo u ruke Amerikanaca, baš kao i nemački vojni naučnici koji su sebe rado stavili na raspolaganje novim gazdama. Nema razloga da sumnjamo da su mnogi našli uhlebljenje i u Moskvi. Elem… Počela je sveopšta trka u naoružanju. Shvaćen je opasni potencijal atomskog oružja i obe strane su se trudile da naprave što moćniju i što ubojitiju bombu. A onda, da iste takve bombe naprave par hiljada komada. Taman koliko je dovoljno da se uništi kompletna populacija planete Zemlje. Nekoliko desetina puta. Pređen je ogroman put od plutonijumskog “Trinity”-ja, pa preko uranijumskog “Debeljka” u Hirošimi, sve do famoznog sovjetskog “Cara” od neverovatnih 50 megatona.



I baš tokom hladnog rata, brojni vojni stratezi sa Zapada su počeli da “razmišljaju” i smislili su doktrinu, koja je bila i ranije poznata, ali ovaj put sa fensi nazivom: MAD. Mutual assured destruction. Kao što možete da pretpostavite, MAD doktrina je prilično jednostavna: “ako vi krenete na nas, mi ćemo krenuti na vas, svom snagom, pa nek’ se svi sje*emo”. U prevodu to znači: ako bi, hipotetički, Rusi lansirali nekoliko nuklearnih projektila na SAD, Amerikanci bi odgovorili svom snagom, ispaljivanjem hiljada nuklearnih projektila na SSSR, što bi osiguralo trajno i potpuno uništenje svih kapaciteta SSSR-a da “vodi rat”, bilo vojnih, bilo ljudskih, bilo prirodnih. Svakako da su slično razmišljali i sovjetski generali, tako da bi oni odgovorili istom merom i sravnili SAD. Mislim, kako drugačije objasniti na hiljade uštekanih nuklearnih bojevih glava na obe strane? Nuklearne podmornice u stend-baju, eskadrile naoružanih strateških bombardera koje su stalno u vazduhu i čekaju komandu za napad… You get the picture.

MAD je bio realan, i to veoma. Toliko da je možda čak i spasao sve nas, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Stvorena ravnoteža straha na obe strane je bila dovoljna da zaledi krv u žilama potencijalnim donosiocima odluka zato što je ulog bio prevelik. Međutim, mašina nema krv i emocije. A psihopatologija onoga ko je u poziciji da donosi tako važne odluke često prođe neopaženo. I tu dolazimo do “Dr. Strangelove” i “Fail Safe”.


Mislim da je suvišno da opisujem “Dr. Strangelove”. Ali hajde, ukratko: pomahnitali general šalje naređenje za napad bombarderskoj eskadrili i ona kreće na SSSR. U međuvremenu, političari pokušavaju da spreče katastrofu, a vojska da eliminiše ludog vojnika.

“Fail Safe” je sličan: katastrofalni bag na računaru kome ljudi naivno prepustiše poslove iz domena odbrane i napada šalje komandu za napad eskadrili strateških bombardera. Američki predsednik ja na direktnoj liniji sa Kremljom… ali da li se može išta uraditi?

Prava je gre’ota da sada idem u crevca oko fenomenalnih detalja i momenata u oba filma, a mislim da nisam ni dovoljno kompetentna da ocenjujem rad takvih majstora kao što su Lumet i Kjubrik. Ograničiću se samo na ovo: oba filma karakterišu sjajna atmosfera, tiha jeza i genijalna glumačka ekipa. Ako slučajno ima neko ko nije gledao “Strejndžlava” i “Fail Safe”, dole su linkovi – imate novi prioritet u životu. ;)

personal note: u nekim segmentima mislim da je “Dr Strangelove” bolji i mračniji, a opet - u nekim delovima “Fail Safe” apsolutno dominira. Kraj oba filma nikada nećete zaboraviti. PS “Fail Safe” je imao i svoj rimejk iz 2000. godine. Glume Noa Vajli, Džordž Kluni i Ričard Drajfus. I on je super, sniman je maltene “kadar za kadar”, ali ipak više cenimo original. ;)


Fail Safe - http://www.megaupload.com/?d=S3XWWAAU
Dr Strangelove - http://www.megaupload.com/?d=2GOI405W

24.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 10 - "Special Bulletin", 1983



Nakon mini-serijala mučnih i nadasve poučnih dokumentaraca, vraćamo se igranim filmovima. Ovaj put – pravi biser žanra, film za koji skoro niko nije čuo, a koji stvarno vredi pogledati. Uostalom, malo koji film može da se pohvali sa ocenom 8.0 na IMDB-u. Check it out.

"Special Bulletin" – Edward Zwick, 1983.




trajanje: 95 minuta
uloge: Ed Flanders, Roxanne Hart, Christopher Allport
scenario: Marshall Herskovitz

OK, da vidimo šta smo do sada imali na meniju. Imali smo nuklearni rat između Zapada i Istoka. Imali smo havarije nuklearnih postrojenja. Imali smo hladnoratovsku paranoju. Ali ovo nismo imali: eko-terorizam. Mhm.



Šta se dogodi kada grupica entuzijasta (lulz) humane i pacifističke provenijencije reši da preuzme stvar u svoje ruke, zarobi taoce i zahteva da se određeni broj detonatora nuklearnih bojevih glava (vlasništvo američke vojske, of course) uništi? Na prvi pogled, reklo bi se da je u pitanju standardan hostage situation flick… Ali nije. Cimet na ovom sutlijašu predstavlja pretnja ove grupice da će, ukoliko njihovi zahtevi ne budu ispunjeni detonirati svoju sopstvenu nuklearnu bombu. Sad već postaje interesantno, riiight? :)

Odlična drama kojoj poseban feel daje način na koji je urađena. Ako se sećate prve epizode ovog maratona (“Countdown to a Looking Glass” – ko nije gledao, shame), ovaj film će delovati poznato. Zapravo, ovo nije klasično režiran film – mi zapravo gledamo program izmišljene TV stanice RBS. Sve počinje naivno. Reklame za serije i kviz, koje najednom prekidaju vandredne vesti. Novinar i kamerman RBS-a koji su na dokovima Čarlstona snimali prilog o štrajku bivaju uzeti kao taoci. Oni koji su ih kidnapovali prete nuklearnom bombom. Televizija uzima izjave zvaničnika, organa reda, stručnjaka, analitičara… Direktna uključenja sa lica mesta, opsada, dolazak interventne ekipe, reakcije javnosti… Prajsles i epik. Znači, kao da gledate direktan prenos kakvog svetskog sranja na nekom news kanalu. I samo to. Nema paralelne priče kao u “CTLG”, sve je sirovo, autentično, “nemontirano”.

Štaviše, sve je toliko autentično i realno da je tokom emitovanja ovog filma na američkoj TV išao ticker na kome je pisalo da je u pitanju dramatizacija, a svaki reklamni blok je bio praćen identičnim obaveštanjem. Pa opet, tokom emitovanja filma su zabeleženi slučajevi masovne histerije i panike u Čarlstonu (koji je izabran kao lokalitet za radnju filma). Glupi Amerikanci. :)



personal note: jedan od mojih omiljenih, definitivno. Zreo za rimejk. Štaviše, mogu da zamislim novu verziju, sa sve Twitter komentarima u tickeru… :) Ako ništa drugo, filmovi kao ovaj dokazuju da nije sve u efektima, CGI eksplozijama i ostalim novotarijama. Najtoplija preporuka!

http://www.megaupload.com/?d=S08GX4EV

22.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 9: "The Atomic Cafe", 1982



Nakon dva dana pauze (problemi sa hardverom i to mojim – ubiše me sinusi, but that’s another story), nastavljamo dalje sa jednim superupergotivnim dokumentarcem.

"The Atomic Cafe" – Loader, Rafferty P., Rafferty K., 1983.




trajanje: 85 minuta

Najbolji opis ovog filma su dali filmski kritičari iz "The Village Voice", koji su ga okarakterisali kao "A comic horror film". Biće vam jasno zašto čim ga odgledate.



Elem, ovo nije tipičan dokumentarac. Nema narativa, nema fensi-šmensi animacija; sve što vidite su autentični dokumentarni snimci koji oslikavaju život u SAD pedesetih godina prošlog veka. Razgovori sa bitnim ljudima tog vremena, od političara, do naučnika i vojnika. O, da – i gomilet'na propagande. Od prvog do poslednjeg minuta pratimo razvoj "atomskog doba" – počev od oružja koje je na koleno bacilo ponosne Japance, pa sve do hladnoratovske paranoje. A s obzirom na to da je film sniman 1982. godine kada je varničilo na sve strane, ne čudi što se film završava pomalo mračnom i sumornom notom.

Film nikako nije "celovečernja zabava za celu porodicu". Pored originalnih snimaka sa testova nuklearnih bombi koji stvarno predstavljaju pomalo čudan i bizaran vizuelni spektakl (ko kaže da destrukcija ne može da bude lepa?), gledalac se susreće se nizom WTF momenata – počev od pripreme američkih vojnika za atomski rat (fazon: "Mi bacimo atomišku, a vi posle krenete u juriš i dokrajčite ako ima šta da mrda"), pa do antikomunističkoh (tj antisovjetskih) propagandnih filmova. Tu je i nezaboravna muzika tog vremena u kojoj se slavi Hirošima (Baja Mali Knindža deluje kao Branko Kockica), kao i edukativni filmovi namenjeni najmlađima (čuveni "duck and cover" manevar). Ukratko, dobijamo presek američkog društva iz pedesetih godina. Prajsles.

Međutim, ono što je meni fascinantno, i to sa ove distance je tzv. "industrija straha", koja počinje otprilike baš tada, nakon Drugog svetskog rata, a kojoj je vetar u jedra dao razvoj masmedija (glavna zabava su bile radio-emisije, a TV se pojavio tek kasnije). Najjednostavniji način da nekog kontrolišeš je da ga na smrt isprepadaš, a zatim ga ubediš da mu jedino ti možeš pomoći. Problem rešen. "The Atomic Cafe" na divan (čuj, divan) način ilustruje kako je američka vlada isprepadala svoj narod potencijalnim atomskim ratom i zadojila ga mržnjom prema komunizmu, i to u tolikoj meri da u svest pojedinca, ali i porodice usadi konstantno vandredno stanje. Nešto poput majndseta nakon 11. septembra. Prosečan Amerikanac (iliti Američanin) je u to vreme bio ubeđen da Sovjeti samo što nisu napali, sirene samo što se nisu oglasile, rat samo što nije počeo... A u to su ga ubedili ujka Sem, oličen u američkoj vladi i gomila industrijalaca koji su videli lep način da profitiraju prodajom, pazi sad: atomskih skloništa, gas maski, odela za dekontaminaciju itd. Da, dobro ste pročitali. Preporučivalo se da svako američko domaćinstvo ima svoje atomsko sklonište. Do te mere je to išlo. Ajde, kapiram da je kod nas u to vreme bilo aktuelno ono "ništa nas ne sme iznenaditi", ali Američani su sve to shvatili isuviše ozbiljno – nehotice su kumovali stvaranju survivalističkog pokreta. Awesome.



personal note: Bez zezanja, odličan dokić. Verujem da je bilo zanimljivo živeti u to vreme. Kapiram da će fanovi "Dr Strangelove" uživati. Propaganda at it's finest hour!

http://www.megaupload.com/?d=XKABTRYC

20.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 8: "Chernobyl Heart", 2003



Današnja epizoda našeg freakish maratona je verovatno logičan nastavak prethodnog dokumentarca. Ako ste odgledali “Nuclear Nightmares” i ako su vas uveravanja naučnika ušuškala u neki privid sigurnosti i spokoja, vreme je da vas polijem kofom ledene vode.

"Chernobyl Heart" - Maryann DeLeo, 2003.



trajanje: 39 minuta

“Chernobyl Heart” prati irsku humanitarku Adi Roche u jednoj od svojih brojnih poseta kontaminiranim oblastima Ukrajine i Belorusije. U pomalo surovom suočavanju sa realnošću, iz prve ruke imamo priliku da vidimo kakve je posledice zaista ostavila černobiljska havarija i to na najosetljiviju populaciju: na decu.

Inače, humanitarni projekat “Chernobyl Heart” ima za cilj da oboleloj deci pruži adekvatnu medicinsku negu, bilo kroz dovođenje lekara sa strane koji operišu mališane, bilo kroz edukaciju lokalnog medicinskog kadra. Poseban akcenat je stavljen na zbrinjavanje obolelih od urođene srčane anomalije, koja je dobila naziv “černobiljsko srce” (radi se o defektu ventrikularnog septuma, iliti narodski rečeno, “rupi u srcu”, a koji se kod obolelih u kontaminiranoj regiji javlja u izuzetno velikom broju). Detaljnije na ovoj stranici.



Međutim, ne bi bilo fer da se ovom prilikom ne osvrnem na još par značajnih brojki koje verovatno nisu po volji ljudima iz IAEA. Dakle, godišnje se u Ukrajini rodi oko 6000 mališana sa genetskim manama, od čega će oko 3000 umreti zbog nedostatka adekvatne nege. Nakon 1986. godine, broj dece koja se rađaju sa defektima je povećan za 200%. Porast maligniteta oko 38%, porast broja obolelih od bolesti kardio-vaskularnog sistema – 41%. Bolesti koštanog i mišićnog sistema – 63%.



Svaki komentar na film je suvišan, pošto slike govore više i moćnije od bilo kakve statistike. 

personal note: izuzetno mučan film, ali takav i mora da bude. Nema ulepšavanja, nema šminke, samo surova realnost. 100% patnja.

http://www.megaupload.com/?d=LHQ1G9PO

19.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 7: "Horizon: Nuclear Nightmares", 2006.



OK, ako pratite ovaj filmski maraton od prve epizode, onda ste već mnogo toga preturili preko glave. Počev od grozomre koju je doneo "Threads", pa do freakout-a u "Silkwood"-u. Ne zaboravimo i "The Day After". Juče ste imali prilike da pogledate i dokumentarac o Černobilju. A danas – danas je na meniju nešto potpuno drugačije.

"Horizon: Nuclear Nightmares" – BBC, 2006.



trajanje: 49 minuta
produkcija: BBC

Iako film počinje pričom o Černobilju i Hirošimi, ono što ovaj dokumentarac izdvaja od drugih je poruka da zračenje nije nužno loša stvar. I know.

Inače, Horizon je popularan i nagrađivan popularnonaučni serijal u produkciji BBC-a, čiji autori su sebi postavili kao cilj bavljenje kontroverznim stvarima. Počev od rangiranja narkotika, pa do ispitivanja koji način izvršenja smrtne kazne je najbezbolniji. U principu, kroz svoje dokumentarce, Horizon se obično trudi da omogući različitim stranama da iznesu svoje dijametralno suprotne stavove. Što se tiče ove epizode, to nije slučaj.

Ono u čemu se svi intervjuisani naučnici u "Nuclear Nightmares" slažu jeste da su visoke doze radioaktivnog zračenja izuzetno opasne. Međutim, prava "bomba" se nalazi u tvrdnjama da određene niske doze radioaktivnosti imaju zapravo antikancerogeno dejstvo. Takođe, svoje "y u so angry" stavove pokušavaju da opravdaju pričom da je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, radiacija smatrana izuzetno zdravom, kao i da su u američkim domaćinstvima često bili zastupljeni mali uređaji koji su se sastojali od velikih posuda za vodu u koje bi bio zaronjen radioaktivni materijal, sa ciljem da tu vodu ozrači. Ta voda bi se narednog dana konzumirala za piće. Mis'im, stvarno.



No, ovom prilikom ne bih toliko pričala o samom dokumentarcu (koji je odlično urađen, ipak je to BBC produkcija), koliko o pomalo lobističkom nastupu likova koji u njemu pričaju. Otprilike, njihov stav se može sumirati u sledećem: silni ljudi koji su oboleli od raka tiroide u regiji Černobilja nisu oboleli zbog radijacije, ukupan broj nastradalih od Černobilja je majušan, ostale cifre su prenapumpane.

Ako mene pitate za mišljenje – jeres. Međutim, interesantno je to što su autori temelj za svoje tvrdnje našli u studijama i konferencijama koja je organizovala WHO, tj Svetska zdravstvena organizacija. E, sad – u nekim normalnim okolnostima, WHO je najviša instanca kada je zdravlje u pitanju. Na stranu to što je sav kredibilitet izgubljen u aferi oko pandemije svinjskog gripa. Poenta je u sledećem: u svim istraživanjima koja se tiču nuklearne energije, glavnu reč vodi IAEA, tj International Atomic Energy Agency (Međunarodna agencija za nuklearnu energiju). A IAEA je vezana dikretno za Savet bezbednosti UN i samim tim "nadglasava" WHO, barem u nuklearnim pitanjima. Nije tajna da je IAEA sistematski sabotirala i blokirala svako istraživanje na nivou WHO, koje se ticalo posledica černobiljske katastrofe. Jednostavno, tim likovima nije u interesu da se sazna prava istina. Čak i ekspertski panel o Černobilju, na koji se dokumentarac poziva nije ništa drugo nego skup naučnika koji su pevali pesmu koja odgovara IAEA.

Bez obzira na sve zavrzlame i mutljavine na relaciji WHO – IAEA, "Nuclear Nightmares" je dokumentarac koji vredi pogledati. Jer, za razliku od autora filma, ja volim da predstavim i mišljenje "druge strane". Pa vi prosudite.



personal note: sve naučnike bih deportovala u Pripjat na par godina. Mis'im, ako je to super, neka oni žive tamo.

http://www.megaupload.com/?d=JWDFLQL6

18.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 6: "The Battle of Chernobyl", 2006.



Napokon je došao red i na najveću havariju nuklearnih elektrana u ljudskoj istoriji. Za sada. Konačno - Černobilj. U svoj svojoj mračnoj moći, destruktivnom potencijalu i uspavanom zlu. Ako morate da odgledate jedan dokumentarac o Černobilju, vaša potraga je okončana - ovo je taj.

"The Battle of Chernobyl" - Thomas Johnson, 2006.



trajanje: 92 minuta

Uvod verovatno nije potreban, no ispoštujmo formu. 26. aprila 1986. godine, došlo je do teške havarije u reaktoru broj 4 sovjetske nuklearne elektrane Černobilj. Havarija je rezultirala eksplozijom tokom koje je u atmosferu izbačena količina od oko 190 tona radioaktivnog grafita i uranijuma.

Kroz razgovore sa akterima, ekskluzivne snimke sa lica mesta kao i obilje informacija koje su svojevremeno bile skrivane od javnosti, "The Battle of Chernobyl" nam pruža jedinstven uvid u katastrofu koja je zadala težak udarac atomskim entuzijastima, a 99% Belorusije učinila kontaminiranom. Kao da sama eksplozija reaktora nije bila dovoljno strašna, prava bitka za Černobilj je vođena u danima koji su usledili nakon eksplozije. Ono što znamo sada, a što se tada nije znalo, to je da je malo falilo da dođe do još veće katastrofe, koju nisu sprečili ni političari, ni naučnici, ni vojska, već rudari. No, da ne spojlujem previše.

Posebnu dramu nosila je evakuacija stanovništva iz obližnjeg grada, Pripjata. Za kratko vreme su bili prinuđeni da napuste svoje domove i budu razmešteni ko zna gde, nesvesni da je šteta već načinjena. Sve je propraćeno autentičnim snimcima iz samog grada neposredno nakon havarije; 'ladno je i filmska traka na koju je sve snimljeno oštećena radijacijom... A kad je traka stradala, možemo samo da zamislimo šta se dogodilo sa organima stanovnika Pripjata.

Iako se o Černobilju sve već manje-više zna, "Bitka za Černobilj" je dragocen dokumentarac i to iz nekoliko razloga. Pre svega - po prvi put je ispričana cela priča. Drugo - ni Černobilj, ni Fukušima nisu bili dovoljni da se opametimo (Kozloduj u Bugarskoj planira proširenje kapaciteta, mašala), a "fail safe" sistem ne postoji i niko ne može da garantuje da do havarije neće doći. Treće - "černobiljska bitka" još uvek traje. I trajaće još vekovima. Svaki put kada se u tom delu Evrope rodi dete sa deformitetom, svaki put kada neko klinče dobije rak tiroidne žlezde, to je repriza Černobilja. A u međuvremenu, betonski "sarkofag" kojim je reaktor "ograđen" samo što se nije raspao. Pravo je čudo što se već nije urušio. "Bog čuva budale", I guess. Samo ne znam do kada će nas čuvati.



personal note: dokle god prepotentni atomski entuzijasti ne pronađu način da Pripjat učine mestom bezbednim za život, dokle god isti ti genijalci i blistavi umovi ne pronađu način da pomognu hiljadama bolesnih i deformisanih zbog te jebene atomske energije – bilo kakva nuklearka u Srbiji ne dolazi u obzir. Kao ni bilo kakvo skladište nuklearnog otpada. Dosta bre! 

Titlovi dostupni na sledećem linku

MegaUpload linkove sam maznula sa najgenijalnijeg i najgotivnijeg bloga sa dokumentarcima - pogađate već: abraxas365dokumentarci.blogspot.com . Hvala Sinu! ;)

http://www.megaupload.com/?d=Y4E2G3LF
http://www.megaupload.com/?d=AZGYG4YE
http://www.megaupload.com/?d=8C07TK8J

17.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 5 - "The Day After", 1983



Kao što smo videli u prethodnom dokumentarcu, 1983. godina je bila baš, baš gadna. Da onaj Rus nije imao petlju da uključi mozak i logiku u celu priču, ovaj tekst verovatno ne bi postojao. A i ja kenjam, verovatno ni mi ne bi postojali. Elem, dok se Britancima krv u žilama ledila od "Threads", čitava jedna generacija Amerikanaca je prve košmare doživela ne uz Fredija Krugera, ni uz Majkla Majersa, već uz "Dan posle". Enjoy. ;)

"The Day After" - Nicholas Meyer, 1983.



trajanje: 121 minut
uloge: Jason Robards, Steve Guttenberg, John Lithgow
scenario: Edward Hume

Štaviše, legenda kaže da se i američki predsednik Regan toliko istripovao kada je gledao "Dan posle" na nekoj privatnoj projekciji da je nakon toga ozbiljno stavio "prst na čelo" i zapitao se gde može da dovede eventualna nuklearna konfrontacija sa Sovjetima. Uostalom, taj segment ste mogli da vidite i u "1983 : The Brink of Apocalypse". Red nalaže da pogledate film koji je čak i Regana skenjao. Kažu, skenjao ga je do te mere da je nakon gledanja filma rešio da malo iscoolira i da počne da pregovara sa Rujama. Fakat ima istorijsku vrednost.



Elem, film je snimljen za potrebe televizije, ali je ubrzo stekao svetsku popularnost - ipak nikome nije bilo svejedno. Efekti korišćeni u filmu su za tadašnje uslove bili sasvim solidni, kao i šminka, tako da je po prvi put bez previše nauke i proseravanja, jedna mračna i realna katastrofa približena običnom gledaocu. Premijera filma na televiziji je bila prvorazredni događaj koji je posmatralo oko 100 miliona Amerikanaca, a drugi deo filma je protekao bez reklama, pošto nijedan sponzor nije želeo da se oglašava. Pomenuću još da je mreža ABC tokom emitovanja filma imala stotine otvorenih telefonskih linija čija je svrha bila da umiruje gledaoce. Intense, a? Pa o čemu se onda radi u filmu?

Nakon toliko puta već sažvakane hladnoratovske priče o incidentima "tamo negde daleko" koji eskaliraju, Sovjeti prvi lansiraju ICBM-ove na SAD, SAD odgovara, all hell breaks loose. Pratimo sudbinu jedne ruralne porodice, jednog studenta, vojnika i lekara. Prisustvujemo panici, haosu, nasilju, eksplozijama, destrukciji, pepelu, ruševinama, životinjskim i ljudskim ostacima, gladi, žeđi, sporom umiranju od radijacije... i još ponečemu. Ovakav film je maltene nemoguće spojlovati - onaj ko prati NFM od početka i koje preživeo "Threads" zna kako ovakva priča može da se završi. Nema happy end-a, samo gorčina.

Premda u mnogim segmentima plitak i nesavršen, film nosi jednu veliku vrednost koja možda pomalo iznenađuje, s obzirom na to da je u pitanu američka produkcija: lišen je hladnoratovske ideološke potke. Ne govori se o "our way of life" i ostalim kapitalističkim bulšitima. Istina, napad prvi počinju Rusi (to je bio jedini način da Ministarstvo odbrane SAD sarađuje sa filmskom ekipom), ali je film lišen propagande. Težište je na običnim ljudima, raznih fela, rasa, godina, zanimanja i obrazovanja. Kroz priču lekara se suočavamo sa strahotama radijacijske bolesti i kolapsom sistema zdravstvene zaštite. Kroz priču vojnika raketaša pratimo moralne dileme onih koji su "na prvoj liniji", koji kada jednom pritisnu dugme za lansiranje više nisu bitni. Posmatramo propast i urbane i ruralne sredine, propast pojedinca i eroziju porodice, nemoć nauke i medicine. Čak i brojni momenti u filmu u kojima se slavi i veliča humanost i empatija raspadaju se pod surovim teretom realnosti - sve je uništeno, a budućnost je mračna. Čak i nad naporima protagonista da ponovo uspostave kakvu-takvu normalu nadvija se senka bolesti, smrti i budućnosti, koja nikada nije izgledala tamnija. Bedak. Sve preporuke!



personal note: Steve Guttenberg koji oboleva od radijacijske bolesti je prajsles prizor. Posebno upečatljiva scena nakon napada: prizor livade sa mrtvim kravama dok pada pepeo u zastrašujućoj tišini - Meyer je koristeći filtere uspeo da izazove autentičnu jezu. Ima boljih, ima mučnijih, ima bolesnijih filmova, ali "Dan posle" je lektira. Ako vam se dopao duh postapokalitične zime u seriji "Jericho", ovo je film za vas. Cheers! Prevod dostupan na sledećem linku!

http://www.megaupload.com/?d=LP8UW8DZ

16.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 4: “1983: The Brink of Apocalypse”, 2008



Napokon je došao red na prvi pravi dokumentarac u okviru NFM. I to kakav dokumentarac… Hold on to your panties, ladies and gents, some really heavy shit coming your way!

"1983: The Brink of Apocalypse", Channel 4, 2008.



trajanje: 75 minuta
produkcija: Channel 4, UK

Sećate se da sam u jednom od prethodnih tekstova konstatovala kako je najveći broj filmova posvećen nuklearnom ratu sniman ranih osamdesetih? Tada se poklopio popriličan broj stvari na međunarodnom planu i činilo se da su tenzije između dva bloka dostigle svoj vrhunac. Početak sukoba više niko nije dovodio u pitanje, jedino je bilo sporno da li će do rata doći danas ili sutra.

Paranoja je pucala obe strane i to herojski, počev od gomile preznojenih raketaša sa prstom na dugmetu za lansiranje nekih, oh well, par hiljada ICBM-a, pa do pomahnitalih generala koji su verovali da u slučaju izbijanja nuklearnog rata zaista može postojati pobednička strana… Što je apsolutna glupost.

Ovaj odlični britanski dokumentarac se bavi neverovatnim nizom događaja i podudarnosti koji eskalira vežbom, tj “ratnom igrom” NATO pakta “Able Archer”, izvedenoj 1983. godine. Mejdžor spojler: nije došlo do rata, lulz.



Šalu na stranu, bila bi prava šteta da vam spojlujem ovaj biser od dokumentarca koji fantastično drži pažnju i priču izlaže majstorski, kao u najboljem igranom filmu. Prosto mi je neverovatno koliko smo blizu kraja bili tih par dana… Ponekad se zapitam kakav bi moj život sada bio da nije bilo pameti i razuma kod onog ruskog oficira… Ako bih uopšte bila živa. Ako bi uopšte svi mi bili živi. Really makes you wonder. Bez obzira na vojne doktrine, visoku politiku i ostale zapetljancije, običan čovek je taj koji drži prst na obaraču i od koga sve zavisi. I jedan takav “običan čovek” je spasao živote nekoliko milijardi stanovnika planete. Da se ne lažemo. Ako nas je “Threads” bilo šta naučio, to je da preživeti samu razmenu i nije neka premija. :S

Pored razgovora sa akterima samog događaja, ono što ovaj dokumentarac izdvaja od drugih je odličan muzički skor koji čine aktuelne pesme iz tog vremena. “Mad World” zaista ima posebnu težinu, i nakon ovog filma tu pesmu slušam sasvim drugim ušima.



personal note: svo sranje opisano u filmu se dešavalo kada sam imala nepunih godinu dana. Zvučaće možda glupo, ali zbog toga osećam potrebu da znam šta se tada dogodilo i šta je moglo da se dogodi, jer me se tiče. Ne samo mene, već cele moje generacije, mojih roditelja, prijatelja, svih nas koji smo hladnoratovska deca. Ljudi, malo nam je falilo. Ža dlaku, šinko.  

http://www.megaupload.com/?d=ODGZRUK9



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...