27.1.11

Nuit et brouillard

Zlo možeš da pobediš jedino ako se protiv njega boriš.

Protiv zla možeš da se boriš samo ako umeš da ga prepoznaš.

Da bi umeo da ga prepoznaš, moraš da ga shvatiš.

Tek kada ga shvatiš, tek onda možeš da vidiš sav njegov besmisao.
  
A da bi uvideo besmisao, ne smeš zaboraviti na nedužne žrtve.




Da se nikome nikada više ne ponovi.
 
27. januar - Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta 

19.1.11

Bogojavljenska noć

Dan počinje nekako obično. U tačno 06:25 me budi mobilni telefon, i to ovom melodijom. Nisam ljubitelj country muzike, ali oni stariji će se setiti da je ova pesma išla tokom najave TV programa na Prvom kanalu pre nekih... muchisimo godina. Onda na scenu stupa mp3 plejer na kome se nalazi specijalna „morning“ plejlista, satkana od najfinijih pesmica koje karakteriše lobotomizirajući ritam, a sve u cilju sprečavanja ova moja dva kilava kapka da se ponovo spuste.

E, onda dignem dupe iz kreveta sa namerom da dan započnem kako treba – čučnjevima! I onda čučnem jednom, uhvatim se za leđa, kažem „joj“, u kolenu nešto škljocne, i uhvatim se za „oligovit“ (nije to zbog godina, to je zato što se nisam zagrejala. Hehe. He. Yeah, right. Teši se, teši...) Nakon standardne jutarnje rutine (tušić, doručkić, hejtić kad pogledam kroz prozor), odlazim na posao.

A kada dođem tamo, prvo ću morati da sa izrazom lica a la Aphrodite Jones (ko gleda ID, zna o  čem’ pričam) slušam porodične pripovetke i ispovesti ženskog dela kolektiva. I ne samo što ću morati da slušam, već ću morati da se pravim da me to zanima. Pošto to navodno, nalažu neke društvene konvencije. Šeldone, Šeldone, o, kako te razumem.

A onda ću da iskoristim svoje Bogom i zakonom dato pravo na 30 minuta pauze da odem do lekara i maznem uput za plastičnog hirurga. Pre nego što počnete da se tripujete, kod plastičara idem da mi sredi higrom na zglobu, a ne da se apgrejdujem. Settle down. Elem, znajući kako to zna da bude u ovo doba godine, ponela sam svoje tajno oružje: knjižicu dobrovoljnog davaoca krvi i donorsku karticu. Klinčić. Šipak. Nema popusta. Ima da čekam sa ostalim tifusarima i tuberanima. Izdržala sam oko 10 minuta. Fuck it, higrom može da sačeka (ako ništa, mlatnuću se po ruci Vujaklijom), poslednje što mi treba je da fasujem svinju ili neku drugu boleščinu od one štrokave rulje koja kao da se vratila iz juriša na Bastilju. Iiiiš!



I onda u neko doba dođem kući. Umesto mira i tišine toplog doma, dočekuje me Farma-Dvor-Štala-Svinjac-Kokošinjac (whatever) i keva koja mi usplahireno još sa vrata viče: „Dođi da vidiš šta rade ovo dvoje!“ U nekim normalnim situacijama, usledela bi britka replika. Ovako, samo sam se umorno odvukla u kuhinju, nacedila 4 limuna i drmnula lemon shot. Nadajmo se da će biti dovoljno da anulira 10 minuta i čekaonici.

A onda – mir. Ćebe preko glave, ugašeno svetlo, isključen kompjuter. Apsolutno zenovanje.... Koje je trajalo nekih 20 minuta. Komšinica bučno utrčava u stan, proklinjući banku koja ne daje čekove. Nakon nekoliko trenutaka, vrši brutalan upad u moju sobu, pali svetlo i sklanja ćebe sa mene. „Eeeej, jesi čula da ovaj ima sidu?!“ Pokušavam da budem fina. „Ko bre?“ „Ma ovaj, što je zapalio za inostranstvo?“ „Otkud ja znam?!“ „Pa ja sam mislila da ti znaš sve to“. „Molim?!“ „Hajde ustaj, da mi kuvaš onaj tvoj čaj!“  

Onaj moj čaj je najobičniji zeleni čaj sa jasminom, koji se sprema prilično jednostavno, ali žena valjda voli da ja to odradim, pa celu proceduru diže na nivo nuklearne fisije. Toliko o mom večernjem odmoru.

I nekako se i taj dan priveo kraju. Umorna od svega, sa mozgom u overload fazi, uvukoh se u pidžu, i krenuh na počinak. „Čekaj, gde ćeš! Sad će ponoć! Kažu da valjda da se pogleda u nebo i da se poželi nešto, pošto je Bogojavljenska noć!“ Vid’ ti to. Freebie. Pa hajde. Mogu da sačekam još koji minut.

Ali – šta poželeti? Imala sam neka 2 minuta da smislim. Materijalne stvari su u startu otpale. Zamislih scenu kako ja molim Nebesa za sedmicu na Lotou ili nešto slično, a Bog kaže: „Sunce ti seljačko, ’oćeš pare, a? E pa ne može! Ja sam mislio da si ti idealista, a ista si kao svi ostali! Sveti Petre, deder, odmah jednu kugu na Užice... I zemljotres pride! Daću ja tebi sedmicu! Kuš!“ (to je ono što se u pravu zove „plus petitio!“ :D )

Kažu, ono što želiš govori dosta o tebi. Šta poželeti, a ne ispasti isprazan? Leđa koja ne bole ujutru? Kolektiv koji ne smara dosadnim pričama? Čekaonice bez gužvi? Uravnoteženu komšinicu? Malo mira? Skoro pa se osetih kao Stalker u Zoni. Izađoh na terasu, pogledah ka nebu, i faca mi se razvuče u neki pomalo blentav osmeh. Sve i da hoćeš, ne možeš da poželiš nešto isprazno i glupo. Nekako ti bezveze. Zato poželeh da sve bude OK. Nisam bila dovoljno precizna, ali sam sigurna da Šef razume moju dobru nameru.

Nisam pitala ostatak porodice šta je poželeo. Nije fora da se kaže. Samo sam, odlazeći na spavanje, preko ramena doviknula: „Nadam se da je bar neko od vas glodara poželeo pare“.

13.1.11

650.000. Lajk?

Nikako da nateram sebe da pišem o dnevnopolitičkim dešavanjima. Ne samo što pisanjem o tome mračim sebe, već bedačim i čitaoce… Ali – kako živeti u Srbiji, a ignorisati nešto tako kancerogeno i bolesno?

U stvari, nisam ni htela da se bavim politikom na ovom blogu. Nismo mi mali, svi znamo kako nam je. Htela sam početkom godine da objavim tekst zahvalnice “majčici Srbiji” što mi je u odnosu na pre 3 godine zahvaljujući svojoj “mudroj ekonomskoj politici” bukvalno otela 150 evra od plate (što zamrzavanjem plate, što inflacijom, što rastom evra)… Ali sam se onda setila da ja još i imam posao. Šta bi tek rekli oni koji nemaju? Verovatno nećemo čuti u skorije vreme – ti ne mogu sebi da priušte kompjutere.

Eto, rekoh, nisam ni htela o politici, ali me Đavo prevario večeras, pa pogledah Dnevnik RTS-a. Znate ono, “vaše pravo da znate sve”. I eto, saznala sam da, po nečijoj brojanici, 650.000 ljudi živi ispod granice apsolutnog siromaštva. A da još toliko negde na toj granicu. Drugim rečima, 650.000 ljudi nema za hranu. A još toliko duša skok evra od desetak dinara deli od te pozicije. Znači, ne govorim o knjigama, putovanjima, mobilnim telefonima, pozorištu, bioskopu, obedovanju po restoranima, ishrani “à la carte”. Ne, ne. Govorim o ‘lebu.

Već sam nekad davno na blogu pomenula da na sajtu DS-a ne mogu da se pronađu predizborne kampanje posle 2000. godine. Verovatno im je strategija da se i dalje furaju kao revolucionari. Ono, “nije bitno šta smo obećavali nakon 5. oktobra, bitno je kako je bilo ranije”. A za sve ono što se desilo posle, krivi su (sledećim redosledom): Slobodan Milošević, Koštunjavi i DSS, Velja Ilić, i naravno, svetska ekonomska kriza, sa sve američkom hipotekarnom krizom i njihovim investicionim bankama, dužnim Grcima, Goldman Sachs, et cetera… A ukoliko rejting baš opadne, onda se u pomoć poziva pokojnik i na konto tradicionalne srpske patološke opsesije kultom ličnosti, ubiraju se jeftini politički poeni.

Da, govorim o Đinđiću. Oni ga ne zovu tako. Oni ga zovu “Zoran”. Tako valjda hoće da dokažu svoju nekadašnju prisnost sa njim. Ono, “nokat i meso”. OK, prestanite više. Na stranu što je to morbidno i neukusno, to je drsko i potcenjivački. A ja sam sigurna u 2 stvari: 1) da Đinđić može da vas čuje, ispovraćao bi se. 2) da je Đinđić još uvek živ, sigurna sam da bi javni diskurs o istom bio prilično različit od trenutnog. Ovako, Đinđić je ubijen, svi gresi su mu oprošteni (a da je grešio – grešio je, da se ne lažemo. Niko od te ekipe nije bio naivan), a njegov “lik i delo” se i dan danas zloupotrebljavaju zarad postizanja jeftinih dnevnopolitičkih poena. Svaki put kada vidim da je naziv bulevara ili ulice promenjen u njegovu slavu, uhvati me blaga mučnina (inače, preporuke UNESCO-a su, ako se ne varam, da se sačeka barem 30 godina nakon smrti lica, ali ko te pita…).



Ali dosta o Đikiju. Neću da kritikujem čoveka koji nije u poziciji da se brani. Prepustiću istoriji i nekim, nadam se, pametnijim generacijama da daju sud o tom periodu srpske istorije. Elem, kako imam pamćenje kao slon, setih se jedne od reklama iz DS-ove predizborne kampanje nakon 5. oktobra. “Priča” prati nekog “mladog intelektualca, poštenog i evropejskog”, koji prve godine kupuje nov frižider, naredne godine kupuje nova kola, a treće, ako se ne varam, šalje decu na studije u inostranstvo. Dobro, nisu puno pogrešili u reklami. Neka digne ruku prosečan Srbalj, sa prosečnom platom, koji NIJE član vladajućeg trusta mozgova, koji decu školuje na strani? Labuse, spusti ruku, ti se ne računaš!

A bolje da ne počinjem o G17+. Neverovatno je kako jedna tako minorna stranka od 5. oktobra u svojim šapama čvrsto drži resore ekonomije, bankarstva i zdravstva. I ne pušta. Znate, tamo gde su pare. To bi bilo sasvim OK da je u međuvremenu naša ekonomija ojačala i procvetala, a da je kurs stabilniji nego ikada. O Ministarstvu zdravlja i Tomici neću trošiti reči.

I opet se vraćam na Dnevnik. Frka u Tunisu. Nezaposleni student koji je prodavao robu da bi preživeo je ponovio “Jana Palaka” tako što se spalio u znak protesta što mu je policija oduzela robu, i uskratila mu kakav-takav izvor prihoda. Još uvek nisam sigurna da li je to groteskno koliko i prizor unesrećenog srpskog radnika koji sebi seče prste i jede ih.

Zastadoh sad da pročitam šta sam otkucala do sada, ‘ladno me je zabolela glava. Više od 10 godina je prošlo od “promena”. Deset godina, ej… U Srbiji skoro 1.5 milion siromašnih, niko ne preuzima odgovornost. Niko. Budžet je toliko prenapregnut, samo što nije pukao k’o tetiva. Kažu “biće para, prodaćemo Telekom”. Ma super, brate. Šta ćeš posle? Mislim, kad prodaš Telekom? Je l’ ostalo još šta iole vredno?

Pa čak i da prodaš Telekom i taj novac uložiš u proizvodnju, u industriju, pa ‘ajde… Da razumem. Ali neeee – ti tim novcem krpiš rupe u budžetu. Pa moraš. Koalicionom partneru Krksu si obećao stabilne penzije, Ivicnim maricama si obećao pomalo bezobraznu povišicu za naše uslove… Takođe, treba obnoviti vozni park javnih preduzeća. A tu je još i ona nesrećna afera oko izraelskog satelita. Pa gomila tetki, sestričina, bratanaca, švalera, švalerki, pašenoga, kumova i kumića koji glodare po raznim ministarstvima kao savetnici, sekretari, asistenti i sl.

Kad bolje razmislim, nije naš problem u mentalnom sklopu srpske političke elite. Oni su jednostavno takvi – karijeristi, oportunisti, čiji politički angažman doseže samo do zadovoljenja sopstvenih materijalnih interesa. Oni ne vide dalje, oni ne gledaju u budućnost (osim u predizbornim spotovima), oni se politikom bave zato što se lože na vlast i što žele da žive lajfstajlom “jagnjećih brigada”. Samo što naša ekonomija više nije jaka da izdrži “jagnjičare”. Promenljiva i nesigurna politička kombinatorika im ne garantuje da će i sutra biti na svojim pozicijama, tako da se trude da maksimalno iskoriste svoje trenutno pozicije i okoriste se koliko god mogu.

Ali opet – nije problem u njima. Problem je u nama. Mi smo im sve ovo dozvolili. Dobro, ja nisam, ne glasam već godinama, ali biću solidarna. S tim u vezi, zaboravili smo i šta je solidarnost. Nije nas briga. Lepo nam je u našim stanovima uzetim na kredit koje ćemo otplaćivati  ko zna do kada, ušuškani smo u našu “mirnu svakodnevicu”, informišemo se preko interneta, visimo po YouTube, lajkujemo statuse na FB, svađamo se da li je bolji Android ili iOS, kriziramo kada Twitter zabaguje, brojimo followere, retweetujemo tuđe mudre misli… Da li se zapitamo da li komšija preko puta ima šta da jede? Ili smo u fazonu, “ko ga j***, što nije učio i išao na faks, nego je običan radnik koji je radio u velikom preduzeću koje je USPEŠNO privatizovano i sada je u stečaju?”

Možda je TEBI dobro, ali SRBIJI NIJE. Ma, i ja pišem gluposti… Kao da je to uopšte bilo kome bitno. Idi, lajkuj nešto.

10.1.11

How to be tough?

#1 Voli sebe – to nikako ne znači da treba biti sebičan. Naprotiv. Ako ne ceniš i ne poštuješ sebe, teško da možeš očekivati da te drugi cene i poštuju. Zdrav ponos i samopoštovanje su esencijalni.

#2 Kada se nađeš pred poteškoćom, nije dovoljno da imaš samo „plan B“. Potrebni su ti planovi B, C, D i E. Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore.

#3 Hejtuj. Ali pravično. Konformizam je loš. Kritika je sjajna stvar, dokle god je dobronamerna.

#4 Razgraniči ko su ti prijatelji, a ko poznanstva. Često revidiraj obe grupe.

#5 Ne dozvoli da te tuđa zloba povredi. Retki su ljudi čije mišljenje treba da ti bude bitno.

#6 Niko nije savršen. Pa ni ti. Sasvim je u redu ispoljavati slabosti, ali ne sve, i ne pred svima.

#7 Manipulisanje drugima je ružno. Prihvatljivo je samo u slučaju da je dobro koje želimo da postignemo zaista vredno degradiranja sopstvenih moralnih principa i gubitka odnosa poverenja sa manipulisanom osobom.

#8 Laži su često neizbežne u određenim situacijama, ali se situacije u kojima dolazimo u priliku da lažemo mogu izbeći. Sitne, bezopasne laži za „jednokratnu“ upotrebu su prihvatljive i uobičajene, a krupne laži se pre ili kasnije obijaju o glavu.

#9 Apgrejduj sopstveni karakter – konstatno. Temeljno sagledaj sopstvene karakterne mane i nedostatke i radi na njihovom otklanjanju. Posmatraj svoju ličnost kao operativni sistem... Svakodnevno uočavaj nove manjkavosti i svakodnevno „patch“-uj svoj OS. „Beta“ je samo privremeno stanje uma.

#10 Hakuj sopstvenu percepciju proširenjem sopstvene baze znanja. Ništa nije „crno-belo“. Čitaj, uči, kontinuirano se edukuj. Jedina loša knjiga je ona koja je nepročitana. Ne postoji beskorisno, već samo neiskorišćeno znanje.

#11 Mind over matter. Ne robuj materijalnim stvarima, bez obzira da li su u pitanju poroci, hrana ili tehnika.

#12 Neguj sopstvenu empatiju, nisi životinja.

#13 U konfliktima, uvek se barem na kratko stavi u poziciju druge strane. Uvek postoje olakšavajuće okolnosti. I uvek revidiraj sopstveni stav pre nego se uključiš u polemiku.

#14 Nikada ne nameći svoj stav, čak i kada si 100% u pravu. Iznesi argumente biranim rečima i ohrabri sagovornika da sam dođe do zaključka sličnog tvom.

#15 Spoljašnjost je samo ambalaža, osuđena da pre ili kasnije propadne. Trudi se da ti „hardver“ što duže traje. Vodi računa o sopstvenom zdravlju, kroz čeličenje volje, čeliči i organizam.

#16 Ako negde napraviš grešku, pokušaj da je ispraviš, ma koliko teško bilo. Preuzmi odgovornost, izvuci pouke i očisti sopstveni nered. Nauči da kažeš „izvini“.

#17 Ceni ljude koji ti ukazuju na greške, kloni se laskavaca.

#18 Ukoliko nepravedno budeš doveden u neprijatnu situaciju, izdigni se i dostojanstveno istrpi sve nedaće. Jedino tako ćeš iz njih izaći kao pobednik, jači nego pre.

#19 Budi spreman na žrtvu zarad solidarnosti i pravičnosti. Zapamti: svako od nas svojim ponašanjem treba da daje primer ostalima. Bitne stvari traže velike žrtve.

#20 Bio vernik ili ne, živi, misli i delaj kao da će sutra neko mnogo moćan da podvuče crtu i sabere sve tvoje minuse i pluseve.

2.1.11

L'uomo che verrà

Iako je od završetka Drugog svetskog rata prošlo toliko godina, najveći sukob na svetu ne prestaje da bude nepresušni izvor inspiracije autorima širom sveta. Ma koliko se činilo da su sve priče već odavno ispričane, uvek se pronađe novi detalj, nova nit od koje je satkan sukob u kome je život izgubilo preko 60 miliona ljudi.




Međutim, neke od tih priča nikada nisu dobile svoj život u kolektivnom sećanju i pijetetu svih nas. Jedna od njih je priča o notornom masakru italijanskih civila u malenom italijanskom selu Marzarbotto, koji su izvele SS trupe u periodu od 29. septembra do 4. oktobra 1944. godine. Tokom tih nekoliko dana, nemačka vojska je pogubila negde oko 700 civila (prema nekim navodima čak i više od 1.000), od čega veliki broj dece (više od 150 mlađih od 10 godina), žena i staraca. Baš kao i u slučaju „Kragujevačkog oktobra“, masakr je izvršen kao vid odmazde zbog aktivnosti italijanskih partizana na području Bolonje. Da. Ako niste znali, iako je Italija bila deo Trojnog pakta, istovremeno je bila i žarište žestoke antifašističke borbe. No, sada – o filmu.

Film prati Martinu, devojčicu od nekih 7-8 godina, koja je prestala da priča nakon smrti njenog mlađeg brata, zbog čega oseća krivicu. Ona živi sa roditeljima i širom familijom u skromnom seoskom domaćinstvu. Marzabotto se čini kao mestašce pošteđeno ratnih razaranja, koje povremeno pohode kako nemački vojnici radi kupovne hrane, tako i italijanski partizani radi skrivanja. Iako su motivi besparice, gladi, oskudice pristuni od prvog momenta, gledajući film na početku stičemo utisak postojanja „ratne idile“, barem za decu Marzabotta. Iako Martina vrlo mudro rezonuje šta se dešava oko nje, sva njena pažnja usmerena je na njenu majku koja je u drugom stanju. Ratna priča deluje samo kao backdrop priče o odrastanju tokom rata.



Međutim, kako vreme prolazi, tako se i okolnosti menjaju. Godina je 1944., Trojni pakt već neko vreme prima udarce na svim frontovima, tako da nemačke trupe postaju sve nervoznije i beskrupuloznije u sukobima sa partizanskim borcima, pri čemu njihov gnev najviše oseća lokalno stanovništvo. Sve do trenutka kada počinje odmazda. U opštem haosu i pometnji, Martinu nosi samo jedna misao: spasiti tek rođenog brata.

Da se razumemo: film je težak. Izuzetno. Nisam sigurna da li bi mi gledanje bilo „lakše“ da pre toga nisam znala za tragediju koja se dogodila u Marzabottu... Ovako sam čitav film provela u grčku, čekajući kada će se dogoditi ono što je neminovno. Pa opet, da nisam znala, verovatno bi šok do koga dolazi u drugoj polovini filma bio kudikamo jači, a naknadno saznanje da se sve to zaista i dogodilo bi imalo još jači impact. Režija je besprekorna, kadrovi i sam ambijent prelepi, muzika nenametljiva, a moćna... Gluma mlade Grete Zuccheri Montanari, koja glumi Martinu je jedan od najvećih kvaliteta ovog filma, iako je i ostatak glumačke ekipa odradio sjajan posao (naročito najmlađi statisti čija lica nećete tako lako zaboraviti).  Uz nekoliko kadrova koji će vam zauvek ostati u sećanju, posebnost „L'uomo che verrà” je i to što je skoro ceo film snimljen na dijalektu italijanskog jezika specifičnom za oblast Bolonje, tako da su titlovi neophodni, čak iako znate italijanski jezik.



Iako je u pitanju teška literatura”, cenim da je  L'uomo che verrà” film koji zaslužuje da bude pogledan od strane što većeg broja ljudi, naročito van Italije, a evo i zašto. Pored toga što je u pitanju film koji je zanatski odlično urađen, i što je u pitanju tragičan istorijski događaj, njegova antiratna poruka je ono što ga suštinski razlikuje od brojnih sličnih filmova. Za razliku od brojnih sličnih filmova koji se bave tragedijama Drugog svetskog rata, L'uomo che verrà” nam skreće pažnju i na to da postoje i “druge” žrtve, podjednako nedužne i tragične, ali izgleda, “nedovoljno nedužne” – u ovom slučaju zato što su u pitanju Italijani, pripadnici nacije diskreditovane samom činjenicom da je Italija bila deo Trojnog pakta, bez obzira što je dželat isti.

Jednom rečenicom: film koji može da stoji rame uz rame sa “Šindlerovom listom”, ali za koji nikada nećete čuti.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...