25.12.11

Fried

Iz nekog, meni potpuno nepoznatog razloga, ovaj bend nikada nije stekao popularnost koju je zaslužio. Nisu bili miljenici kritike, a malobrojna publika koja je imala priliku da ih čuje svakako da nije ostala ravnodušna na odličan vokal Jonte Short, koja je zajedno sa Dejvidom Stilom (iz Fine Young Cannibals) činila sastav „Fried“.

You're with the wrong one by Fried on Grooveshark





Jedini album su izdali 2004. godine, a 3 godine kasnije je usledilo reizdanje pod nazivom „Things Chage“ sa 2 nove pesme.

U svakom slučaju, ako volite soul sa fank i bluz primesama, ovo je prava stvar za vas. Obratite pažnju na genijalne „You're With The Wrong One“, „Walk, Don't Run“, „Friends In Lo Places“, „Whatever I choose I loose“ i „Things Change“.

15.12.11

El Jefe

Ako kojim slučajem ne živite u Srbiji, ili pak živite u Srbiji, ali ste udobno ušuškani u sopstveni svet pa se ne tangirate naročito oko trivijalnih stvari i još trivijalnijih likova - onda verovatno ne znate ko je Aleksandar Tijanić. Obična Google pretraga će vam izlistati hiljade i hiljade stranica o dotičnom, a pretraga slika će vam pokazati krupnog čoveka, kockaste glave, još kockastije frizure koji izgleda ima patološku potrebu da se džekira pred objektivom fotoaparata.

Pored toga što voli da pozira, čovek prosto obožava da praktikuje omiljenu srpsku literarnu disciplinu u vidu kolumni i otvorenih pisama. Čovek je direktor televizije. Državne televizije. Šatro gistro, javnog servisa. Pomislio bi čovek da se u tim kolumnama i ostalim mozgotvorinama može pročitati štogod interesantno i zanimljivo o samoj televiziji, produkciji, izazovima sa kojima se ovaj medij susreće u 21. veku itd. Ali ne. Tijanićev intelekt je odveć prevelik, preširok, svesadržajan, omnipotentan, omniprisutan i papski nepogrešiv da bi se fokusirao na televiziju. On zna sve. U sve se razume. Uvek je u pravu. Čak i kada nije u pravu. On je ta fantastična statistička greška (ili rezultat direktne božanske intervencije) - on je hodajuća enciklopedija. Korups svih saznanja do kojih je došla ljudska civilizacija. Od prve rečenice Knjige Postanja, pa do onoga o čemu ćemo tek slušati i učiti vekovima unapred. To je naš Acika. Alfa i omega. Onaj koji je bio, koji jeste i koji će biti. Svesadržitelj.

Prostim narodnim rečnikom, on je "mlatiša". Galamdžija koji svima gura prst u oko, psetance koje laje, ali nikada ne ujeda, živeći duboko u uverenju da mu i to "lajuckanje" daje kredibilitet. Možda u moru mlađih i "perspektivnih" novinarki, uniformisanih u dominatrix fazonu, pseudointelektualnog swaga. Njegov bunt je fejk, a njegova "stručnost" je autentična koliko i Karleušino poprsje.



Direktor televizije. Državne televzije. Nečega što "El Jefe" pokušava da nam proda kao "javni servis". I vaistinu nas servisira, i to računima za TV pretplatu, bezobrazno visoku za naše uslove, a još bezobraznije nesrazmernu kvalitetu programa (bolje reći pomija) koji nam servira iz dana u dan. Više nego "javni", televizija je i lični "El Jefeov" servis za obračun sa svim neistomišljenicima. Tj naivnim ljudima koji veruju da ima svrhe pričati sa "mlatišom". U maniru najelitnijeg flejmera sa foruma pre nekoliko godina, "El Jefe" jedva čeka da mu neko uputi hejt ili kritiku. Kao kakva attention whore, sešće za svoj laptop, skuckaće odgovor i mejlom (u čijem naslovu je nešto tipa: DESKU - HITNO!, a sigurno je stavio sebe u Cc i Bcc da se sam sebi divi kasnije) proslediti isti taj odgovor redakciji naredne udarne informativne emisije; nekom zbunjenom spikeru koji će sa neskrivenim "wtf" pogledom izmumlati jedan od trejdmarkovanih "El Jefeovih" odgovora. Tu negde, u sendviču između vesti sa Kosova, sranja u Siriji i eksplozija u Liježu. Sasvim realno, pošto je napad na ego "El Jefea" jednak, ako ne i kobniji i strašniji od bilo kog sranja, bilo gde na svetu. I zato će "El Jefe" iskoristiti sve svoje moći i prerogative kao glavonja (što u prenesenom smislu, što bukvalno) i preko jednog od najvećih parazita Srbije (tj "javnog servisa") napušiti i na sve načine poniziti protivnika, pri čemu će njegova biti poslednja.

I ne, nije dovoljno, vi zemaljsko roblje i sužnji koje mori glad, nije dovoljno što plaćate TV pretplatu, uzaludno se nadajući da ćete na dva kanala RTS-a moći da vidite nešto kvalitetno i originalno. Ne, ne. Za obrazovne i naučne emisije se nema novca i/ili vremena. Ali pogodite za šta ima? Za Radoša Bajića. Za Sinišu "Aman Čoveče Prestani Više Da Pišeš Izvršiću Suicid" Pavića. Žiku Šarenicu. Za Ivana Bosiljčića u sosu od Mir Jam na hiljadu načina. Za ostalo "igrano" smeće "rekordne gledanosti" čija umetnička vrednost može da se poredi jedino sa skečevima u Grand Show-u. S tim što ovi iz Granda ne tripuju da su hochkultur.

I onda se tako desi da jedan od naših (boljih) glumaca, inače jedan od protagonista podjednako bljutave "Bele lađe" (koncept "šibanje mrtvog konja" koji je postao zaštitnik znak "El Jefeove" umetničke vizije) zatraži da bude dobro plaćen za svoju ulogu. Za strane uslove - smešno. Ali ne toliko tragikomično kao iznos pretplate. Naravno, na njemu je da traži, na "El Jefeu" je da odluči da li će da mu izađe u susret ili ne. "El Jefe" je procenio da glumac traži previše. I sve bi moglo da se završi džentlmenskim sporazumom i prekidu sradnje. Ali neeee... "El Jefe" je morao da pokaže svoj drama queen / attention whore karakter time što je u javnost izneo pojedinosti tih pregovora i stavio glumca na stub srama, javno ga prozvavši u sred Dnevnika. Jadno? Bedno? Smrdljivo? Patetično? Govnarski? Izaberite izraz koji vam najviše pogoduje, nećete pogrešiti. Štaviše, isti taj izraz slobodno reprizirajte svaki put kada se ukaže potreba. Baš kao što "El Jefe" ne vidi problem u konstantnom repriziranju domaćih serija iz osamdesetih i devedesetih, i to u udarnim terminima. A sva njegova priča o profesionalizmu i stručnosti pada u vodu i u njoj se davi (kao ona trudna devojka iz Eminemove pesme "Stan") samim podsećanjem na dan kada je uhapšen Ratko Mladić, a RTS se direktno uključio u... program BBC i CNN. Da ima barem trunku moralnog integriteta, Tijanić bi sam sebi potpisao momentalni otkaz. "Sreća" naša, pa mu je obraz kao đon minerskih čizmi.

I nastaviće on i dalje da lajucka. Bez obzira ko sutra dođe na vlast. Taj pliva u svakoj sredini.



A što se "javnog servisa" tiče... Recimo da je zreo za jedan detaljan servis. Ali od vrha. Što se mene tiče, Bogu hvala, imam kablovsku, tako da sam davno prestala da budem osuđena samo na jebene rođake sa sela, čupave babe piromanke, ranjene orlove i ostalu prašinu. A Bogu hvala još više, imam internet, imam gde da se informišem. Ali se onda na trenutak setim da je Srbija, ona jadna, krezuba i nepismena dobrim delom osuđena da živi u El Jefeovom svetu. Oni zaslužuju bolje, mnogo bolje od Tijanića.

Dragi gledaoci, hvala na pažnji i doviđenja!

4.12.11

Poslednji glas Srbije?

Sećam se svog polaganja ispita iz Naslednog prava. Davno to beše, ima podosta godina, ali se odlično sećam svakog detalja. Dobila sam 3 pitanja, od čega sam znala 2, a treće prilično loše. Ono, sećam se tih stranica u udžbeniku, ali da me ubiješ - nisam mogla da konkretizujem ono što sam znala. Takozvano "maglovito" pitanje. I tako ja razmišljam u sebi... "Da l' da vratim pitanja, da se ne blamiram? Ma jok. 'Ajde da probam, šta bude - bude. Ko zna, možda i prođem, Bog čuva budale!" I počnem ja da odgovaram. Prvo pitanje - super. Profesor samo viče "Dalje, koleginice... dalje... sledeće". Krajičkom oka vidim da je uzeo naliv-pero u ruku u fazonu "sad ćemo da upišemo neku lepu ocenicu u indeks, samo da vidimo koju"... Međutim, onda dođe "maglovito" pitanje. Pošto ga nisam znala najbolje, primenila sam dobru, staru studentsku strategiju: pričaj bilo šta, samo da ima veze sa pitanjem, koliko-toliko. I tako ja počnem da blebećem "susedno" ispitno pitanje, počnem da vezujem sa drugim pravnim oblastima... Toliko pričam, toliko sam se razmahala... Skoro do te mere da sam na trenutak pomislila da ću moćda i položiti... Međutim... Profesor se samo nasmešio, skinuo naočare i rekao mi: "Koleginice... vi ste na trećem pitanju ovde pred mene istresli jedan veliki džak, prepun koječega. I ja sada treba da prebiram po tom džaku i uzmem ono što mi treba da bih vam dao šesticu, je l' tako? A ja sam već stariji čovek, i nikako ne mogu da pronađem to što tražim, a vi namerno nećete da mi pomognete. Hajde da se vidimo u narednom roku!"

Gledajući "Prvi glas Srbije" svih ovih meseci, nikako nisam mogla da se otmem utisku da su ljudi iz "Prve" ispred nas prosuli jedan takav džak. A u taj džak su strpali sve čega su mogli da se dosete kada "su izvukli pitanje" muzičkog talent-show programa. Pa da vidimo kako su "odgovorili".



Audicije (koje su manje više standardne u ovakvim takmičenjima) su "obogatili" konceptom propadanja kroz rupu. Naravno, tu prepoznajemo "Ruski rulet", licencni kviz koji je davno išao na Pinku. A onda su došle eliminacije u vidu eliminacionih "radionica". Radionice su neodoljivo podsećale na "Boot Camp", drugu fazu takođe licencnog X Factor-a. Takmičari su ponovo podeljeni u grupe (po ko zna kakvom ključu, možda i random), i svaka grupa je dobila svog "mentora". Ponovo je u pitanju koncept preuzet iz "X Factor"-a. Mada do kraja nije ostalo jasno iz čega se to mentorstvo sastoji? Oni koji prate X Factor znaju da su mentori koji čine stručni žiri u stalnoj i neposrednoj vezi sa svojim "štićenicima" (koji su u originalnom show programu razvrstani u kategorije: boys, girls, over  25s & grupe), oni im lično biraju pesme i daju sugestije i usmerenja, i samim tim između mentora postoji konkurencija. S druge strane, uloga mentora u PGS je tako do kraja ostala misterija. Što se procesa eliminacije tiče, sličan princip kao u X Factoru - dvoje sa najmanje glasova idu u okršaj, pevaju ponovo i onda mentori odlučuju ko ide dalje, a ko otpada. Ah, da, onda se vraćamo na rupu. Famoznu rupu, kao vid završnog poniženja učesnika. A sudbina pobednika je krajnje neizvesna, pošto još uvek ne znamo koja je nagrada za osvojeno prvo mesto. Možda titula "prvog glasa?" Album niko ne spominje.

No, pre nego se osvrnem na žiri, druga bitna stvar. PGS je od početka reklamiran kao šou koji neće favorizovati nijednu vrstu muzike, kao i da se zaista bira "prvi glas", bez obzira na žanr. OK, to tako ne ide. To je bullshit. Apsolutno je OK menjati žanrove, ali ne i... pa, hajde da to nazovem "kategorije". Postoje zabavnajci, postoje narodnjaci. Zabavnjaci dalje mogu biti rokeri, baladžije, popići, r'n'b... A narodnjaci mogu biti grandizovani (sa orijentalnim trilerima), a mogu biti i u "od izvora dva putića" fazonu. A opet mogu furati i boemski/sevdah fazon. Potpuno je u redu da jednog izvođača šetaš kroz različite muzičke žanrove, ali u okviru iste kategorije. "Od Nirvane do Silvane" je legitimno muzičko opredeljenje, ali za slušaoca, ne izvođača. Ali očigledno je da ljudi iz produkcije nisu želeli da se odluče za jednu kategoriju - a i zašto bi? Bitan je profit, a profit, kao i gledanost su svakako impozantnije ako se u šou ubaci i poneki narodnjak. Jer - ovo je Srbija, a ono što PGS nudi neko dobronameran može nazvati "stilskim hermafroditom". Ja ću biti malo oštrija i okarakterisati ga kao bućkuriš. Ili pomije? Kakogod.

A sada - žiri. Već smo apsolvirali da njihova uloga nije baš najjasnija. Ne bih se dalje bavila komparacijom sa X Factorom (suvišno je), samo ću izdvojiti par upečatljivih detalja. Pre svega, sastav. Očigledno je ko je "glavni" u žiriju i čija se sluša - Vlado. Lena Kovačević, kojoj ne možemo osporiti simpatičnost je do PGS-a bila relativni... ummm... how should I put this... anonimus? To što produkcija iz epizode u epizodu istu taguje kao "džez divu" je pomalo smešno i patetično, iako ne sporim njenu muzičku darovitost. Na kraju, tu je i izvesni Mare koji iza sebe ima ostvarene značajne rezultate, ali je i on (da se ne lažemo) - anonimus. Kada se ovo troje ukombinuju, dobijemo sledeću situaciju: 75% komentara se svodi na garderobu učesnika, 5% na interpretaciju, a ostalih 20% na šlihtanje i ulagivanje omiljenim im kandidatima. Štaviše, u nekoliko navrata se činilo da žiri i mi preko TV-a ne čujemo isti zvuk, pošto su neki katastrofalni falševi izvođača okarakterisani kao vrhunska interpretacija. Pa, mis'im ono... WTF?



A kada smo već kod "omiljenih" kandidata, nije teško primetiti uporno forsiranje određenih učesnika, a to se najbolje vidi po pesmama koje im produkcija dodeljuje. Dok se određeni "manje simpatični" kandidati šetaju kroz ne samo žanrove, već i kategorije, pri čemu im se uporno dodeljuju pesme koje im ne leže, za to vreme su "omiljeni" kandidati udobno smešteni u svoj "comfort zone". Nećemo o imenima, svako ko je gledao zna o čemu pričam.

In summation - iako se krije iza pretencioznog naziva, "Prvi glas Srbije" je daleko od toga. Što po formatu, što po realizaciji (počev od loših matrica, napadnog voditelja i žirija koji na trenutke deluje kao da je u alkoholisanom stanju). Glamur bogato opremljenog stejdža jednostavno bledi u poređenju sa svedenom, casual, štap+kanap varijantom koja je krasila neprevaziđeni 3K-Dur. Savetodavna uloga "mentora - članova žirija" deluje nedovoljna u poređenju sa drilom koji su učesnici imali u "Operaciji Trijumf". Povrh svega, sudeći po dosadašnjim eliminacijama, svakako da "glas" nije najbitniji, a opet - očigledno nije ni taj neki "x faktor".

Šta je onda bitno? Proizvodnja još jedne "zvezde" koja će se bez problema utopiti u more njonjavih i kilavih "pop" izvođača? Još jedan prosek? Čak je i "Grand" pošteniji od toga.

Vidimo se u narednom roku... ako ga uopšte bude.

26.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 12 – “The War Game”, 1965



Napokon – evo nas na samom kraju ovog potpuno otkačenog i ošinutog filmskog maratona koji je za temu uzeo nuklearne katastrofe. U prethodnih 11 epizoda, nagledali ste se svega, znam... Počev od holivudske produkcije, pa do dokumentaraca koji imaju moć da skenjaju u trenutku. Red nalaže da NFM završimo onako kako dolikuje i podvučemo crtu.

Predstavljam vam britansku dokudramu, snimljenu 1965. godine. Dobitnika Oskara za najbolji dokumentarac, 2 BAFTA nagrade kao i specijalne nagrade Venecijanskog filmskog festivala. Predstavljam vam... „Ratnu igru“.

„The War Game“ – Peter Watkins, 1965.



trajanje: 47 mintua
scenario: Peter Watkins

Ne bih trošila vreme u bavljenju opisom filma, pošto svi ovakvi filmovi imaju manje-više sličan zaplet. Negde izbije lokalno sranje, odmah se Rusi i Amerikanci pokače, a ostatak sveta strada. Taj „ostatak sveta“ je, baš kao i u „Threads“ oličen u Velikoj Britaniji.



„Ratne igre“ hladno i dokumentaristički prate izbijanje nuklearnog rata između dva bloka i njegove reperkusije na ruralnu i urbanu sredinu. Film počinje zavođenjem vanrednog stanja, probama sirena i hitnom evakuacijom žena i dece iz ugroženih područja... Onda padaju prve bombe i nastaje opšti haos.

Ono što je posebno zanimljivo, to je što su autori filma kao naučnu osnovu koristili podatke i statistiku iz savezničkih bombardovanja Drezdena i Hirošime... što je pomalo paradoksalno. Počev od „vatrenih oluja“, poput onih nakon brutalnih i nehumanih savezničkih bombardovanja Drezdena u WWII i odreda policije koji je „skraćivao muke“ teško ranjenim zbog nedostatka kapaciteta za zbrinjavanje, pa do teških neuroza i PTSP-a – a sve to „to begin with“. A tu su i nestašica hrane, neredi, polako ali sigurno umiranje od radijacijske bolesti, oštećenje mrežnjače usled eksplozije, asanacija terena... Some heavy shit.



Inače, film je prvobitno trebalo da bude prikazan na BBC-u, u čijoj je produkciji inače i urađen, ali su to glavešine odbile pošto je sadržaj bio previše brutalan i disturbing. Prava istina je, međutim, da je filmu zabranjeno prikazivanje na teliški zato što nije bio u skladu sa zvaničnim stavom V. Britanije o mogućnostima „preživljavanja“ nuklearnog rata. Ukratko – tada se furao stav da se nuklearni rat može dobiti, čak i pobediti; samim tim realan prikaz situacije je bio apsolutno neprihvatljiv. Pa opet, filmu nije zabranjena distribucija po bioskopima i međunarodnim festivalima. Iako nije tipičan dokumentarac, „Ratne igre“ je dobio Oskara u toj kategoriji. Nuff said.

personal note: „idelan film“ za završetak ovog maratona. Surovo i hladno, poput nuklearne zime. Cheers!

http://www.megaupload.com/?d=YFKOEK2C

25.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 11 – “Fail Safe” + “Dr Strangelove”, 1964



Večeras je na programu pretposlednja epizoda NFM i to double bill… jer je jednostavno pogrešno razdvojiti ova dva genijalna filma!

Ako bih vas pitala da li ste čuli za Matrix, 99% vas bi odgovorilo potvrdno. A ako bih vas pitala da li čuli za “Equilibrium”, taj procenat bi bio znatno manji. Zašto? Dva izuzetno slična filma, snimljena u otprilike idenitčno vreme, a samo jedan od njih se probio i pokupio sav kajmak. U navedenom slučaju, to je bio “Matrix”. Iako je po meni “Equilibrium” bolji, ali ‘ajde.

 “Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb” – Stanley Kubrick, 1964.



trajanje: 90 minuta
scenario: Stanley Kubrick, Terry Southern
uloge: Peter Sellers, George C. Scott, Sterling Hayden


“Fail Safe” – Sidney Lumet, 1964.



trajanje: 112 minuta
scenario: Walter Bernstein, Eugene Burdick
uloge: Henry Fonda, Walter Matthau and Fritz Weaver



Slična situacija je i sa ova dva fantastična filma. Kjubrikovo čedo se rodilo prvo i zahvaljujući čistom geniju Kjubrika, ali i Pitera Selersa pokupilo svu slavu i pažnju javnosti. Fantastična isprepletanost crne komedije i ratne drame i dan danas ima status kultnog filma.



Sa druge strane – šta reći o Lumetovom “Fail Safe?” Da li je na mestu poređenje sa “Equilibriumom?” Hm. Na vama je da procenite.



Pre toga, da se upoznamo sa bekgraundom i elementima zapleta koji se prepliću u oba filma. Pobeda nad Silama osovine 1945. godine u percepciji tadašnje javnosti predstavljala je trijumf “sila dobra” nad “silama zla”. Pobednički zagrljaj između Rusa i Amera na Elbi kratko je trajao. Nešto što je počelo trkom ko će pre da osvoji Berlin, nastavilo se podelom Nemačke, podelom Berlina i simboličnim dizanjem zida koji je na nekoliko decenija predstavljao oštru granicu između 2 sveta, 2 ideologije, 2 vojske… “Zli Nemci” su ostali zli samo na celuloidnim trakama i kolekitvnom sećanju. U realnosti, oni su uveliko izabrali stranu kojoj će se prikloniti. Nije tajna da je veliki broj nemačke vojne tehnologije dospeo u ruke Amerikanaca, baš kao i nemački vojni naučnici koji su sebe rado stavili na raspolaganje novim gazdama. Nema razloga da sumnjamo da su mnogi našli uhlebljenje i u Moskvi. Elem… Počela je sveopšta trka u naoružanju. Shvaćen je opasni potencijal atomskog oružja i obe strane su se trudile da naprave što moćniju i što ubojitiju bombu. A onda, da iste takve bombe naprave par hiljada komada. Taman koliko je dovoljno da se uništi kompletna populacija planete Zemlje. Nekoliko desetina puta. Pređen je ogroman put od plutonijumskog “Trinity”-ja, pa preko uranijumskog “Debeljka” u Hirošimi, sve do famoznog sovjetskog “Cara” od neverovatnih 50 megatona.



I baš tokom hladnog rata, brojni vojni stratezi sa Zapada su počeli da “razmišljaju” i smislili su doktrinu, koja je bila i ranije poznata, ali ovaj put sa fensi nazivom: MAD. Mutual assured destruction. Kao što možete da pretpostavite, MAD doktrina je prilično jednostavna: “ako vi krenete na nas, mi ćemo krenuti na vas, svom snagom, pa nek’ se svi sje*emo”. U prevodu to znači: ako bi, hipotetički, Rusi lansirali nekoliko nuklearnih projektila na SAD, Amerikanci bi odgovorili svom snagom, ispaljivanjem hiljada nuklearnih projektila na SSSR, što bi osiguralo trajno i potpuno uništenje svih kapaciteta SSSR-a da “vodi rat”, bilo vojnih, bilo ljudskih, bilo prirodnih. Svakako da su slično razmišljali i sovjetski generali, tako da bi oni odgovorili istom merom i sravnili SAD. Mislim, kako drugačije objasniti na hiljade uštekanih nuklearnih bojevih glava na obe strane? Nuklearne podmornice u stend-baju, eskadrile naoružanih strateških bombardera koje su stalno u vazduhu i čekaju komandu za napad… You get the picture.

MAD je bio realan, i to veoma. Toliko da je možda čak i spasao sve nas, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Stvorena ravnoteža straha na obe strane je bila dovoljna da zaledi krv u žilama potencijalnim donosiocima odluka zato što je ulog bio prevelik. Međutim, mašina nema krv i emocije. A psihopatologija onoga ko je u poziciji da donosi tako važne odluke često prođe neopaženo. I tu dolazimo do “Dr. Strangelove” i “Fail Safe”.


Mislim da je suvišno da opisujem “Dr. Strangelove”. Ali hajde, ukratko: pomahnitali general šalje naređenje za napad bombarderskoj eskadrili i ona kreće na SSSR. U međuvremenu, političari pokušavaju da spreče katastrofu, a vojska da eliminiše ludog vojnika.

“Fail Safe” je sličan: katastrofalni bag na računaru kome ljudi naivno prepustiše poslove iz domena odbrane i napada šalje komandu za napad eskadrili strateških bombardera. Američki predsednik ja na direktnoj liniji sa Kremljom… ali da li se može išta uraditi?

Prava je gre’ota da sada idem u crevca oko fenomenalnih detalja i momenata u oba filma, a mislim da nisam ni dovoljno kompetentna da ocenjujem rad takvih majstora kao što su Lumet i Kjubrik. Ograničiću se samo na ovo: oba filma karakterišu sjajna atmosfera, tiha jeza i genijalna glumačka ekipa. Ako slučajno ima neko ko nije gledao “Strejndžlava” i “Fail Safe”, dole su linkovi – imate novi prioritet u životu. ;)

personal note: u nekim segmentima mislim da je “Dr Strangelove” bolji i mračniji, a opet - u nekim delovima “Fail Safe” apsolutno dominira. Kraj oba filma nikada nećete zaboraviti. PS “Fail Safe” je imao i svoj rimejk iz 2000. godine. Glume Noa Vajli, Džordž Kluni i Ričard Drajfus. I on je super, sniman je maltene “kadar za kadar”, ali ipak više cenimo original. ;)


Fail Safe - http://www.megaupload.com/?d=S3XWWAAU
Dr Strangelove - http://www.megaupload.com/?d=2GOI405W

24.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 10 - "Special Bulletin", 1983



Nakon mini-serijala mučnih i nadasve poučnih dokumentaraca, vraćamo se igranim filmovima. Ovaj put – pravi biser žanra, film za koji skoro niko nije čuo, a koji stvarno vredi pogledati. Uostalom, malo koji film može da se pohvali sa ocenom 8.0 na IMDB-u. Check it out.

"Special Bulletin" – Edward Zwick, 1983.




trajanje: 95 minuta
uloge: Ed Flanders, Roxanne Hart, Christopher Allport
scenario: Marshall Herskovitz

OK, da vidimo šta smo do sada imali na meniju. Imali smo nuklearni rat između Zapada i Istoka. Imali smo havarije nuklearnih postrojenja. Imali smo hladnoratovsku paranoju. Ali ovo nismo imali: eko-terorizam. Mhm.



Šta se dogodi kada grupica entuzijasta (lulz) humane i pacifističke provenijencije reši da preuzme stvar u svoje ruke, zarobi taoce i zahteva da se određeni broj detonatora nuklearnih bojevih glava (vlasništvo američke vojske, of course) uništi? Na prvi pogled, reklo bi se da je u pitanju standardan hostage situation flick… Ali nije. Cimet na ovom sutlijašu predstavlja pretnja ove grupice da će, ukoliko njihovi zahtevi ne budu ispunjeni detonirati svoju sopstvenu nuklearnu bombu. Sad već postaje interesantno, riiight? :)

Odlična drama kojoj poseban feel daje način na koji je urađena. Ako se sećate prve epizode ovog maratona (“Countdown to a Looking Glass” – ko nije gledao, shame), ovaj film će delovati poznato. Zapravo, ovo nije klasično režiran film – mi zapravo gledamo program izmišljene TV stanice RBS. Sve počinje naivno. Reklame za serije i kviz, koje najednom prekidaju vandredne vesti. Novinar i kamerman RBS-a koji su na dokovima Čarlstona snimali prilog o štrajku bivaju uzeti kao taoci. Oni koji su ih kidnapovali prete nuklearnom bombom. Televizija uzima izjave zvaničnika, organa reda, stručnjaka, analitičara… Direktna uključenja sa lica mesta, opsada, dolazak interventne ekipe, reakcije javnosti… Prajsles i epik. Znači, kao da gledate direktan prenos kakvog svetskog sranja na nekom news kanalu. I samo to. Nema paralelne priče kao u “CTLG”, sve je sirovo, autentično, “nemontirano”.

Štaviše, sve je toliko autentično i realno da je tokom emitovanja ovog filma na američkoj TV išao ticker na kome je pisalo da je u pitanju dramatizacija, a svaki reklamni blok je bio praćen identičnim obaveštanjem. Pa opet, tokom emitovanja filma su zabeleženi slučajevi masovne histerije i panike u Čarlstonu (koji je izabran kao lokalitet za radnju filma). Glupi Amerikanci. :)



personal note: jedan od mojih omiljenih, definitivno. Zreo za rimejk. Štaviše, mogu da zamislim novu verziju, sa sve Twitter komentarima u tickeru… :) Ako ništa drugo, filmovi kao ovaj dokazuju da nije sve u efektima, CGI eksplozijama i ostalim novotarijama. Najtoplija preporuka!

http://www.megaupload.com/?d=S08GX4EV

22.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 9: "The Atomic Cafe", 1982



Nakon dva dana pauze (problemi sa hardverom i to mojim – ubiše me sinusi, but that’s another story), nastavljamo dalje sa jednim superupergotivnim dokumentarcem.

"The Atomic Cafe" – Loader, Rafferty P., Rafferty K., 1983.




trajanje: 85 minuta

Najbolji opis ovog filma su dali filmski kritičari iz "The Village Voice", koji su ga okarakterisali kao "A comic horror film". Biće vam jasno zašto čim ga odgledate.



Elem, ovo nije tipičan dokumentarac. Nema narativa, nema fensi-šmensi animacija; sve što vidite su autentični dokumentarni snimci koji oslikavaju život u SAD pedesetih godina prošlog veka. Razgovori sa bitnim ljudima tog vremena, od političara, do naučnika i vojnika. O, da – i gomilet'na propagande. Od prvog do poslednjeg minuta pratimo razvoj "atomskog doba" – počev od oružja koje je na koleno bacilo ponosne Japance, pa sve do hladnoratovske paranoje. A s obzirom na to da je film sniman 1982. godine kada je varničilo na sve strane, ne čudi što se film završava pomalo mračnom i sumornom notom.

Film nikako nije "celovečernja zabava za celu porodicu". Pored originalnih snimaka sa testova nuklearnih bombi koji stvarno predstavljaju pomalo čudan i bizaran vizuelni spektakl (ko kaže da destrukcija ne može da bude lepa?), gledalac se susreće se nizom WTF momenata – počev od pripreme američkih vojnika za atomski rat (fazon: "Mi bacimo atomišku, a vi posle krenete u juriš i dokrajčite ako ima šta da mrda"), pa do antikomunističkoh (tj antisovjetskih) propagandnih filmova. Tu je i nezaboravna muzika tog vremena u kojoj se slavi Hirošima (Baja Mali Knindža deluje kao Branko Kockica), kao i edukativni filmovi namenjeni najmlađima (čuveni "duck and cover" manevar). Ukratko, dobijamo presek američkog društva iz pedesetih godina. Prajsles.

Međutim, ono što je meni fascinantno, i to sa ove distance je tzv. "industrija straha", koja počinje otprilike baš tada, nakon Drugog svetskog rata, a kojoj je vetar u jedra dao razvoj masmedija (glavna zabava su bile radio-emisije, a TV se pojavio tek kasnije). Najjednostavniji način da nekog kontrolišeš je da ga na smrt isprepadaš, a zatim ga ubediš da mu jedino ti možeš pomoći. Problem rešen. "The Atomic Cafe" na divan (čuj, divan) način ilustruje kako je američka vlada isprepadala svoj narod potencijalnim atomskim ratom i zadojila ga mržnjom prema komunizmu, i to u tolikoj meri da u svest pojedinca, ali i porodice usadi konstantno vandredno stanje. Nešto poput majndseta nakon 11. septembra. Prosečan Amerikanac (iliti Američanin) je u to vreme bio ubeđen da Sovjeti samo što nisu napali, sirene samo što se nisu oglasile, rat samo što nije počeo... A u to su ga ubedili ujka Sem, oličen u američkoj vladi i gomila industrijalaca koji su videli lep način da profitiraju prodajom, pazi sad: atomskih skloništa, gas maski, odela za dekontaminaciju itd. Da, dobro ste pročitali. Preporučivalo se da svako američko domaćinstvo ima svoje atomsko sklonište. Do te mere je to išlo. Ajde, kapiram da je kod nas u to vreme bilo aktuelno ono "ništa nas ne sme iznenaditi", ali Američani su sve to shvatili isuviše ozbiljno – nehotice su kumovali stvaranju survivalističkog pokreta. Awesome.



personal note: Bez zezanja, odličan dokić. Verujem da je bilo zanimljivo živeti u to vreme. Kapiram da će fanovi "Dr Strangelove" uživati. Propaganda at it's finest hour!

http://www.megaupload.com/?d=XKABTRYC

20.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 8: "Chernobyl Heart", 2003



Današnja epizoda našeg freakish maratona je verovatno logičan nastavak prethodnog dokumentarca. Ako ste odgledali “Nuclear Nightmares” i ako su vas uveravanja naučnika ušuškala u neki privid sigurnosti i spokoja, vreme je da vas polijem kofom ledene vode.

"Chernobyl Heart" - Maryann DeLeo, 2003.



trajanje: 39 minuta

“Chernobyl Heart” prati irsku humanitarku Adi Roche u jednoj od svojih brojnih poseta kontaminiranim oblastima Ukrajine i Belorusije. U pomalo surovom suočavanju sa realnošću, iz prve ruke imamo priliku da vidimo kakve je posledice zaista ostavila černobiljska havarija i to na najosetljiviju populaciju: na decu.

Inače, humanitarni projekat “Chernobyl Heart” ima za cilj da oboleloj deci pruži adekvatnu medicinsku negu, bilo kroz dovođenje lekara sa strane koji operišu mališane, bilo kroz edukaciju lokalnog medicinskog kadra. Poseban akcenat je stavljen na zbrinjavanje obolelih od urođene srčane anomalije, koja je dobila naziv “černobiljsko srce” (radi se o defektu ventrikularnog septuma, iliti narodski rečeno, “rupi u srcu”, a koji se kod obolelih u kontaminiranoj regiji javlja u izuzetno velikom broju). Detaljnije na ovoj stranici.



Međutim, ne bi bilo fer da se ovom prilikom ne osvrnem na još par značajnih brojki koje verovatno nisu po volji ljudima iz IAEA. Dakle, godišnje se u Ukrajini rodi oko 6000 mališana sa genetskim manama, od čega će oko 3000 umreti zbog nedostatka adekvatne nege. Nakon 1986. godine, broj dece koja se rađaju sa defektima je povećan za 200%. Porast maligniteta oko 38%, porast broja obolelih od bolesti kardio-vaskularnog sistema – 41%. Bolesti koštanog i mišićnog sistema – 63%.



Svaki komentar na film je suvišan, pošto slike govore više i moćnije od bilo kakve statistike. 

personal note: izuzetno mučan film, ali takav i mora da bude. Nema ulepšavanja, nema šminke, samo surova realnost. 100% patnja.

http://www.megaupload.com/?d=LHQ1G9PO

19.11.11

Nuklearni filmski maraton 2011! Epizoda 7: "Horizon: Nuclear Nightmares", 2006.



OK, ako pratite ovaj filmski maraton od prve epizode, onda ste već mnogo toga preturili preko glave. Počev od grozomre koju je doneo "Threads", pa do freakout-a u "Silkwood"-u. Ne zaboravimo i "The Day After". Juče ste imali prilike da pogledate i dokumentarac o Černobilju. A danas – danas je na meniju nešto potpuno drugačije.

"Horizon: Nuclear Nightmares" – BBC, 2006.



trajanje: 49 minuta
produkcija: BBC

Iako film počinje pričom o Černobilju i Hirošimi, ono što ovaj dokumentarac izdvaja od drugih je poruka da zračenje nije nužno loša stvar. I know.

Inače, Horizon je popularan i nagrađivan popularnonaučni serijal u produkciji BBC-a, čiji autori su sebi postavili kao cilj bavljenje kontroverznim stvarima. Počev od rangiranja narkotika, pa do ispitivanja koji način izvršenja smrtne kazne je najbezbolniji. U principu, kroz svoje dokumentarce, Horizon se obično trudi da omogući različitim stranama da iznesu svoje dijametralno suprotne stavove. Što se tiče ove epizode, to nije slučaj.

Ono u čemu se svi intervjuisani naučnici u "Nuclear Nightmares" slažu jeste da su visoke doze radioaktivnog zračenja izuzetno opasne. Međutim, prava "bomba" se nalazi u tvrdnjama da određene niske doze radioaktivnosti imaju zapravo antikancerogeno dejstvo. Takođe, svoje "y u so angry" stavove pokušavaju da opravdaju pričom da je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, radiacija smatrana izuzetno zdravom, kao i da su u američkim domaćinstvima često bili zastupljeni mali uređaji koji su se sastojali od velikih posuda za vodu u koje bi bio zaronjen radioaktivni materijal, sa ciljem da tu vodu ozrači. Ta voda bi se narednog dana konzumirala za piće. Mis'im, stvarno.



No, ovom prilikom ne bih toliko pričala o samom dokumentarcu (koji je odlično urađen, ipak je to BBC produkcija), koliko o pomalo lobističkom nastupu likova koji u njemu pričaju. Otprilike, njihov stav se može sumirati u sledećem: silni ljudi koji su oboleli od raka tiroide u regiji Černobilja nisu oboleli zbog radijacije, ukupan broj nastradalih od Černobilja je majušan, ostale cifre su prenapumpane.

Ako mene pitate za mišljenje – jeres. Međutim, interesantno je to što su autori temelj za svoje tvrdnje našli u studijama i konferencijama koja je organizovala WHO, tj Svetska zdravstvena organizacija. E, sad – u nekim normalnim okolnostima, WHO je najviša instanca kada je zdravlje u pitanju. Na stranu to što je sav kredibilitet izgubljen u aferi oko pandemije svinjskog gripa. Poenta je u sledećem: u svim istraživanjima koja se tiču nuklearne energije, glavnu reč vodi IAEA, tj International Atomic Energy Agency (Međunarodna agencija za nuklearnu energiju). A IAEA je vezana dikretno za Savet bezbednosti UN i samim tim "nadglasava" WHO, barem u nuklearnim pitanjima. Nije tajna da je IAEA sistematski sabotirala i blokirala svako istraživanje na nivou WHO, koje se ticalo posledica černobiljske katastrofe. Jednostavno, tim likovima nije u interesu da se sazna prava istina. Čak i ekspertski panel o Černobilju, na koji se dokumentarac poziva nije ništa drugo nego skup naučnika koji su pevali pesmu koja odgovara IAEA.

Bez obzira na sve zavrzlame i mutljavine na relaciji WHO – IAEA, "Nuclear Nightmares" je dokumentarac koji vredi pogledati. Jer, za razliku od autora filma, ja volim da predstavim i mišljenje "druge strane". Pa vi prosudite.



personal note: sve naučnike bih deportovala u Pripjat na par godina. Mis'im, ako je to super, neka oni žive tamo.

http://www.megaupload.com/?d=JWDFLQL6
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...