23.12.10

Christmas Caroling. My style. ;)

Nastavljamo tradiciju. ;)




PS I dalje nemam pristojan mikrofon, ali kapiram da se ceni entuzijazam! ;)

PPS Korišćena muzika: Puppini Sisters – „Mele Kalikimaka“, Paul McCartney – „Wonderful Christmastime“ i Pink Martini „Auld Lang Syne“.

14.12.10

Jbg.

"Dobar daaan!"

"Dobar dan, zlato!"
Dok sam nepsretno pokušavala da se popenjem na stolicu u svom omiljenom fast-food joint-u koja je po dizajnu bila nalik barskoj (vidi se da nemam iskustva u kafanisanju), moj food dealer, simpatična sredovečna ženica koja me već dobro poznaje, znatiželjno je posmatrala moju zarumenjenu facu.
"Je l' to zahladnelo?"
"Bogami, poprilično. Ali nema veze, vreme mu je..." rekoh veselo, trudeći se da svojim dahom koliko-toliko ugrejem ruke. Iako je već nekoliko dana temperatura značajno opala, nikako da nateram sebe da se bacim u potragu za čuvenom "zimskom kesom", prepunom šalova, rukavica i kapa, koja je nemarno bačena u neki šifonjer početkom marta.
"'Oćemo li ono standardno?"

"Mm?"

"Sendvič sa salatom?"

"Ah... da... Sendvič, može".  
Dok sam sa cipela stresala sneg i na usne nanosila novi sjaj plavog labella, na trenutke veselo vireći kroz izlog i gledajući kako se snežni pokrivač na trotoaru sve više gomila, simpatična radnica fast food-a (kojoj, verovali ili ne, ne znam ime, znam samo nadimak... ali, for the sake of story, zvaćemo je... Vera? Može!) je rasekla veliku kiflu, u nju narendala malo biljnog sira i stavila je u toster, da se zagreje.



"Kažu da će ova zima biti najhladnija do sada".

"Ništa ja njima ne verujem, tetka Vera". Imam običaj da tetkujem gotivne ženske osobe, starije od mene. "Najavljivaše mraz i prethodnih dana, a ono skoro bio maj... Kako ste vi? Nemate gužve?"

"Eh... gotov veliki odmor, sad sam mirna do 5... onda ponovo nagrnu... A koleginici iz prve smene se razbolela mala, pa sam tu od 6 sati jutros".
"Od 6? Pa do kad?"

"Do 9 uveče".

"Auh... gadno".

"A ti, zlato? Sa posla?"

"Ne, danas mi slobodan dan... nekim divnim čudom. Bila kod lekara".

"Kod lekara? Jesi li dobro?"

"Eh... jesam..."

"Pa videh ja kada si ušla da si pomalo... hmmm..." Vera je pokušavala da se seti odgovarajuće reči.
"Kao pregaženo kuče?" Nasmejah se, iako mi nije bilo po volji što je tetka Vera iz fast food-a uspela da provali moju zimsku "happy face".
"Iju, kakvo pregaženo kuče! Pu, pu, pu! Pomeri se s mesta, dete!" Sendvič je bio zagrejan taman koliko treba. Biljni sir ne može da se otopi kao pravi, a nije fora da se sama kifla zapekne sa gornje strane. Onda bude mnogo tvrda. "Evo, samo da se pomfrit isprži... Još minutić..."

"A jesam nešto ubedačena... Vadila sam rezultate i-"

"Nisu ti dobri?" Vera nije fejkirala zabrinutost. Ona je jedna od onih dobrodušnih i jednostavnih ljudi kojima je bilo koja kompleksnija psihotvorevina, kao što je "lažna zabrinutost" i "dodvoravanje" apsolutno nepoznata. Viša matematika.
"Nije ništa strašno... Štitna žlezda me malo... malo..." Sada sam ja bila ta koja nisam uspevala da pronađem prigodnu i pristojnu reč. "...pa... drka. Nije ništa ozbiljno".
"Šta ti kaže lekar?"

"Ništa novo što već nisam znala".

"Moraš li da piješ lekove?"

"Još uvek ne... Mada... Izgleda da ću morati da menjam neke stvari vezane za ishranu".

"Uuuuu, super ako to možeš da regulišeš ishranom! Odlično!" Vera je izvadila rešetku sa pomfritom iz friteze, izručila krompir u metalnu posudu i posolila. "Moja komšinica isto ima problema sa istom tom... žlezdom. Ona ide u Čigotu svakih mesec dana".
"Ah, dobro, Čigota je više za one sa hipertiroidozom... Kojima štitnjača radi više nego što treba. Kod mene je kontra".

"I, šta ti kaže doktor?"

"Pa... izgleda da ću morati da se vratim na mlečne prerađevine... i jaja. I nadam se da će to biti dovoljno. A i B12 mi nizak, tako... ne znam još... " Iako je moj racionalni mozak savršeno znao šta se događa, jezik nije uspevao da prevali preko sebe činjenicu koja me je progonila od izlaska iz ordinacije. Ponestajalo mi je vazduha. Da li je moguće da ću morati da odustanem od veganstva? Sada, posle skoro godinu dana? Nije fer... Ne mogu... Moram. Kako ću? Glas mi je podrhtavao. "Teško mi je... Ne znam kako ću... Jebiga..."
Verino lice se promenilo. Trudila se da zadrži empatičan stav, ali su crte lica postale nekako skamenjene i grube.
"Eee, dete moje... Jutros sam od 6 ovde, a kući ću stići tek oko 10 sati. Sutra verovatno isto tako. Nisam imala slobodan dan već 4 meseca, a primam 14 'iljada. Muž šećeraš više ne radi, a žirant je čoveku koji je otišao u Rusiju i ne vraća se već pola godine. Ćerka završava srednju, a sin je u Beogradu na fakultetu. Juče su nam telefon isključili zbog neplaćanja. Nemam odakle. Bez telefona mogu, ali bez 'leba ne mogu". Filovala je kiflu pomfritom, kupus-salatom, rendanom šargarepom, krastavcem, senfom, kečapom... "Sin svaki dan traži... Ćerki još malo osamnesti rođendan... A ja ni za cipele za zimu nemam! Ne znam kako ću kući kad udare smetovi... Nemam. Nemam odakle."
Nisam znala šta da joj kažem. Gledala sam u pod, postajući svesna koji sam idiot. Vera je pakovala sendvič, i kucala fiskalni račun.
"A ti, drago moje dete, samo što ne zaplačeš što moraš da počneš da jedeš sir i kajmak. I to će ti rešiti sve tvoje probleme".
Jedino čime sam uspela da odgovorim je neki nespretni kiseli osmejak. "Pa da... u pravu ste..."
"Zlato, nemoj ti da se ljutiš što ja to ovako... Ja prema tebi i tvojima imam slobodu, znamo se dugo..."

"Ma kakva ljutnja... u pravu ste. Sve je ovo tako besmisleno... " Očajnički sam se trudila da promenem tok razgovora. Pružajući mi kesu sa sendvičom, Vera se blago nasmešila.
"Imaš posao, ne plaćaš stan gazdi, nisi u dugovima... i imaš dečije probleme. Ne plašim se ja za tebe".


Izlazeći iz fast food-a, i dalje sam bila u knock-downu od reality check-a koji mi je u facu sručila "tetka Vera". To što sam prolazeći pored kontejnera videla starijeg čoveka kako pretura po istom nimalo nije doprinelo mom (ne)raspoloženju.
Mislim da sam još uvek u knock-downu. 'Bem ti državu. 'Bem ti moje telo koje ne može da iskoristi veštački B12. 'Bem ti tiroidu sa svim njenim hormonima. 'Bem ti lekare i sve stručnjake. Ma... 'bem ti sve.

8.12.10

Hajde da se drogiramo, nek' se oči sjaaajeee...

napomena: apsolutno odbijam da prihvatim bilo koju odgovornost ukoliko neko nađe za shodno da zloupotrebi informacije u tekstu koji sledi. Sve informacije su informativnog karaktera.

"Mi djeca sa kolodvora Zoo"

U vreme kada sam odrastala i iz faze radoznalog detinjstva stupala u fazu buntovnog puberteta, među svim roditeljima apsolutni hit je bila knjiga „Mi djeca sa kolodvora Zoo“. Mame su se prosto utrkivale koja će pre da se dokopa dragocene knjige i uvali je svom potomku u šake. Zvali su se izdavači, bibliotekarkama se donosila kafa i ratluk, sve, sve, sve, samo da se dođe u posed te knjige. Zašto? Apparently, ta knjiga je bila prilično moćno sredstvo odvraćanja mlađanih pubertetlija od eksperimentisanja sa narkoticima. A kako i ne bi bila. Istinita priča o Kristijani F. koja je uvučena u svet džankiranja je zaista potresna i disturbična, ali iznad svega poučna.

Keva je bila presrećna kada je konačno uspela da je ulovi u biblioteci. Sećam se samo da je ušla u sobu 11-godišnje Šivon, stavila knjigu na radnu sto i rekla „Pročitaj ovu knjigu. Obavezno“. Namrgodila sam se (kao i svako slobodoumno dete koje ne voli kada mu neko drugi određuje čime treba da ispuni slobodno vreme), duboko uzdahnula i otvorivši knjigu, zapitala se „šta je to toliko bitno i interesantno“. Knjigu sam pročitala nakon 5-6 dana. Skapirala sam poentu, uredno referisala mami moju navodnu sablazan od narkotika i nastavila da odrastam. Da me ne shvatite pogrešno, knjiga je stvarno OK... za nekoga ko već nije imao jasnu predstavu o svetu droge. Što nije bio moj slučaj.

„Beba u ćošku drži špric u ruci. Šta radi? Igla se!“

Pu, pu, pu, daleko bilo da sam se drogirala kao dete. Svašta. Jedina hemija sa kojom sam imala iskustva je bio brufen sirup i poneki acetisal i palitrex. A i to što rekoh da je moja sablazan bila navodna, nije baš tačno. Kada rekoh da sam već ranije znala šta narkotici mogu da urade, mislila sam na situaciju kada sam sa 7 godina na televiziji imala prilike da vidim dokumentarac o heroinu. Jasno se sećam scene u kojoj je narkić krizirao. Kids, ako niste znali, narkić koji krizira usled nedostatka heroina je prilično, prilično jeziv prizor.

Povrh svega, par godina pre „Djece“, pročitala sam i jednu od knjiga iz koje je keva spremala neki od ispita na faksu (studirala medicinu). U pitanju je knjiga „Droga i ljudsko ponašanje“ od dr Stevana Petrovića. Bogato ilustrovana. Najzanimljiviji deo knjige mi je bio onaj sa ispovestima narkomana. I to onih hard-core. Od heroina, opijuma pa do LSD i pejotla. Vau. I dan danas mislim da bi to trebalo uvrstiti kao lektiru umesto ovih glupih anti-džank kampanja kojima se klinci smeju.



Knjiga je vaistinu fantastična, mada je izdanje koje moje porodica ima u posedu prilično zastarelo (s obzirom na izbor i dostupnost narkotika danas). Iako obiluje stručnom terminologijom, svaki laik može lako da je skapira, čak i ako ima 9 godina. A naučiš baš mnogo stvari. Recimo, da li ste znali da možete da se uradite i sa korom od banane? I muskatnim oraščićem? Mhm. Kaže knjiga.

Kada neko tako rano, poput yours truly dođe u dodir sa tom tematikom, neminovno je da tokom vremena bude u brojnim situacijama koje mu pružaju priliku da u praksi ispita ispravnost svog stava. A moj stav je tada bio prilično u black & white fazonu. Slika heroinskog zavisnika je bila isuviše duboko urezana u moju podsvest da ne samo da mi u životu nije palo na pamet da probam bilo šta od narkotika (čak ni ne pušim, niti konzumiram alkohol), već je svako za koga bih čula da se radi u mojim očima postao „hodajući leš sa tendencijom da ti provali u stan i ukrade sve dragocenosti zarad droge“. Nekako, osamdesete uopšte bile su veoma burna dekada kada je narko-scena u Jugoslaviji u pitanju. ("Pejzaži u magli", thank you!) Veoma trendy „fiksanje u venu“, eksperimentisanje sa svim i svačim, liberalan režim putovanja koji je mladim narkićima iz Juge omogućavao laku razmenu „iskustava“ sa „saborcima“ širom sveta... 



A kada nešto gledaš „crno-belo“, neminovno je da počneš da generalizuješ neke stvari... A generalizacija bilo čega dovodi do zauzimanja pogrešnog stava. Tek kasnije sam skapirala postojanje ogromnog broja nijansi „sive“.

Mediji - da li je substance abuse cool?

Vaistinu, narkići su jedan prilično uopšten pojam, koji obuhvata brojne i raznovrsne podgrupe. Pored uobičajenih „iglaša“, tu je ogroman broj „rekreativaca“, „funkcionalnih narkomana“, ali i „substance abuser“-a.

„Iglaše“ svakako uvrštavamo u one hard-core narkiće koji obično skončaju pre isteka roka. Supstance, a i sam metod drogiranja su im takvi da je lako napraviti grešku i „overiti“ se. Kod njih je najizraženija psihička i fizička zavisnost. Rekreativci su iznenađujuće brojna populacija. Rade se obično vikendom u društvu, i mahom koriste uslovno rečeno, „lakše“ droge, kao što je ekstazi. Oni imućniji koji to sebi mogu da priušte često iza sebe u toaletima noćnih klubova ostavljaju smotane flajere i nešto belog praha. „Funkcionalni narkomani“ su slični substance abuserima. Redovno koriste narkotike, ali upotreba istih još uvek nije dovela do asocijalnog i devijantnog ponašanja.

Na samom kraju, tu su „substance abuseri“. Pored rekreativaca, najbrojnija grupa. Najčešće koriste supstance koje su legalno dostupne, ali ne svima, već ograničenom broju lica, u ograničenim dozama. Supstance mogu biti raznovrsne, počev od morfina, pa preko lekova iz grupe benzodiazepina i antiepileptika, opijata koji se koriste u terapiji bola, antidepresiva, barbiturata, amfetamina, anksiolitika, pa do lekova koji su dostupni svima, ali sadrže neke od supstanci koje daju "dobar feeling" ili "buzz".

Substance abuseri su inače medijski izuzetno zahvalna i ekspolatisana grupa. Svi mi koji smo barem jednom gledali dogodovštine doktora Grega Hausa smo zapazili njegovu „navučenost“ na vikodin, moćan narkotički analgetik. Takođe, televizija izuzetno afirmativno govori i o glavnoj medicinskoj sestri Jackie Peyton ("Nurse Jackie") čiji je hobi ušmrkavanje izdrobljenih pain-killera. Nije potrebno napominjati da su i Greg i Džeki prikazani kao izuzetno pozitivni likovi, a njihova "tendencija" ka zloupotrebi lekova je prikazana više kao karakterna crta, ili što bi Englezi rekli "quirk". Štaviše, Greg verovatno nikada ne bi prestao da se radi vikodinom, da isti nije počeo ozbiljno da ispoljava svoja neželjena dejstva.



Upravo ti substance abuseri predstavljaju sivu zonu. Mnogi koji se bave fitnessom i body buildingom koriste klenbuterol, lek koji se koristi u lečenju astme, a iz razloga što ima stimulativno dejstvo, baš kao i efedrin. A da ne govorimo o upotrebi androgenih anaboličkih steroida. Toliko o onome – „bolje sport, nego droga“.

Svako od nas ima tetku koja je stalno na „bensedinima“ ili „bromazepamu“. Hell, sigurno da i mnogi od vas često posegnu za nekim tableticama za chillanje. Pa čak sam i ja par puta posegnula za Rinasekom iako rinoreja nije bila tako dramatična, samo da bih ostatak popodneva provela prijatno komirana zahvaljujući jednoj od supstanci koje ulaze u sastav leka protiv nazeba, a to je triprolidin. Da li sam ja samim tim bila substance abuser? Svakako. Da li se moje svakodnevno korišćenje kofeina u prilično visokim dozama može smatrati substance abuse-om? Svakako. Kofein mi nije neophodan, ali ga opet uzimam da bih se osećala bolje. Fizički - daje mi energiju i polet. Psihički, mojim mislima daje oštrinu i pobošljava mi koncentraciju. Nisam zavisnik, mogu i bez njega da preguram dan, ali ipak preferiram da ga unesem u sebe. Da li me to čini narkomanom?

Ako da, da li to znači da sam funkcionalni narkoman? Ili običan substance abuser? Ili ni jedno, ni drugo? Na kraju krajeva, kofein je svuda. U kafi. U čaju. U gomili energetskih napitaka koji se prodaju na svakom ćošku. Neki kažu da su energetski sokići "gateway" za ekstazi, kao što je marihuana "gateway" za teže droge. Da li onda možemo primeniti identičan princip i reći da je duvan "gateway" za marihuanu? A da je alkohol "gateway" za neki drugi narkotik?

Ako je alkoholizam ozbiljan društveni problem (a jeste), zbog čega policija ne bi zaustavljala lica koja pri sebi imaju veću količinu alkohola? Po čemu je, primera radi, trava opasnija od alkohola?

Nedavno sam imala priliku da gledam odličan BBC dokumentarac o najopasnijim drogama na „tržištu“. U ocenjivanju "opasnosti" supstanci, u obzir su uzimali nekoliko parametara, počev od štete koju nanosi samom organizmu, sposobnosti da izazove zavisnost, pa do "opasnosti po društvo" u celini. Svi eksperti su bili saglasni - da je alkohol izmišljen u današnje vreme, bio bi nezakonit. Takođe, saglasni su da je duvan kudikamo opasniji od LSD-a, a da je ekstazi manje-više bezopasan, pošto u Britaniji nije zabeležen nijedan slučaj smrti usled uzimanja istog.

Neželjena dejstva kopanja po stručnoj literaturi: glavobolja i paranoja

Naravno, to što je neka supstanca opasnija ili bezazlenija od druge nikako ne znači da nijedna od njih nema određena neželjena dejstva. Nema supstance koja u određenoj količini tokom određenog vremena ne može napraviti problem u vašem organizmu i narušiti zdravlje. Čak i obična voda.

Svojevremeno se u svetu i međ' lekarima digla velika galama oko jednog od omiljenih lekova u Srba, vazda sklonih samomedikaciji - novalgetola, tj analgina. Naime, metamizol (glavni sastojak istih) je optužen da može izazvati prilično ozbiljan zdravstveni problem - agranulocitozu. Iako su naknadna ispitivanja dokazala da je klinička studija koja je došla do navedenog zaključka prilično loše urađena i da je prepuna manjkavosti, čime je u maloj meri vraćeno poljuljano poverenje u „dobri, stari novalgetolčić“, strah od istog je ostao i dan danas.



Sa druge strane, acetaminofen, tj paracetamol koji je danas široko rasprostranjen u brojnim OTC lekovima (OTC - over the counter, lek koji se izdaje bez lekarskog recepta) kao što su Fervex, Coldrex, Febricet, Efferalgan, Caffetin Cold, Panadol itd. se ispostavilo da zna da bude izuzetno hepatotoksičan (oštećuje jetru) čak i u terapijskim dozama. Štaviše, u SAD i UK je zabeležen izuzetno visok broj smrtnih slučajeva usled upotrebe paracetamola.

Mala paralela: od LSD-a ne možete da se overdozirate, mada možete da „skrenete“ ako ste „skretanju“ inače skloni. Od paracetamola možete da se sje*ete čak i ako ga koristite kako piše na papiriću.

Ceo ovaj tekst (koji se poprilično odužio) je teško završiti konkretnim rešenjem za gomilu pitanja koja sam otvorila. Da se ne lažemo, droge je bilo oduvek i uvek će je biti. Svakako da bi određenim zakonskim rešenjima vezanim za „supstance“ bio rešen i problem kriminaliteta vezan za iste. Sa druge strane, upliv države na to tržište bi i „krajnjim korisnicima“ pružio izvesnu sigurnost. Ne zalažem se za legalizaciju kao takvu, ali smatram da je potrebna temeljna i detaljna revizija zakona i pravilnika koji određuju šta je „no-no“, a šta je „oh, yeah“. Jer, kao što rekoh, nije sve „crno-belo“. Verujte meni, apsolutnom strejteru na reč. ;)

PS
Kristijana F., autor knjige „Mi djeca sa kolodvora Zoo“ je pre par godina zadnji put viđena kako kupuje dop. Nakon toga joj se gubi svaki trag. Niste mali. Pamet u glavu, droga nije za zezanje.

6.12.10

WikiLeaks. I šta sad?

iliti: onaj ko nije uradio ništa loše, nema razloga da se plaši.

Ima li neko ko do sada nije čuo za WikiLeaks i Asanža? Nema? Alright then, u kratkim crtama: Asanž je Australijanac čiji su hobiji duge šetnje po plaži na mesečini, egzotični kokteli, a internetom kruže informacije da takođe voli kada ga uhvati letnji pljusak. Pored svega pobrojanog, njegov hobi je i stavljanje poverljivih dokumenata celokupnoj svetskoj javnosti na uvid. Cool, a?



Nakon „leakovanja“ (leak – curenje) kod nas ne toliko popularnih iračkih i avganistanskih „ratnih dnevnika“, koji su sadržali detalje o vojnim (bolje reći okupacionim?) akcijama „savezničkih“ snaga u Iraku i Avganistanu, Asanž se odlučio da za metu uzme američku diplomatiju. U ruke mu je dopalo preko četvrt miliona depeša razmenjenih između američkih ambasada širom sveta i državnog sekretarijata SAD. Depeše, od kojih neke datiraju još iz polovine šezdesetih godina prošlog veka, pokrivaju zaista raznovrsne teme. Počev od ekonomije, analiza unutrašnjih političkih prilika brojnih zemalja, pa do direktiva za špijuniranje zvaničnika UN iz Afrike. Od iranske želje da od Rusije kupi S300 PVO sisteme, pa do interesovanja Hilari Klinton za psihičko zdravlje argentinske predsednice Kristine Kirhner. Sve u svemu, good times.

Iako je tempo objavljivanja depeša prilično spor, a do sada objavljeni tekstovi nisu baš searchabilni (iako su dobro sortirani po nekoliko kriterijuma), ostaje utisak da su očekivanja mnogih pomalo... pa, izneverena. Istini za volju, javnosti je dostupno tek nešto manje od 900 depeša (manje od 1%), mada, sudeći po pisanjima ograničenog broja svetskih štampanih medija koji imaju ekskluzivni pristup kompletnoj arhivi – cela Cablegate afera neće obelodaniti neka epohalna otkrića. Osim kako funkcioniše formalni deo američke diplomatije.

I pored svih manjkavosti Cablegate-a, leakovanje ovih dokumenata predstavlja izuzetno značajan događaj, čije će posledice ostaviti dubok trag u budućnosti. Pre svega, odnos prema američkim diplomatama više neće biti isti, čak ni u „prijateljskim“ zemljama. Američka dipomatija je primila težak udarac od koga se neće tako lako oporaviti. Iako nisu procurele informacije od značaja za bezbednost samih SAD, neke stvari nanose priličnu štetu ugledu američke spoljne politike. Uopšte ne bi bilo iznenađenje da nakon ovoga gospođa Klinton podnese ostavku. Znači, nije šteta, koliko je BLAM.

Međutim, druga stvar, koja je još bitnija predstavlja neshvatljive propuste u zaštiti poverljivih podataka. Iako, kao što rekoh, leakovane depeše ne deluju naročito bitno i epohalno prosečnom čitaocu iz Srbije, Toronta, Hararea ili Lisabona, oni ipak nose određenu oznaku poverljivosti i sa njima sa mora postupati po određenom protokolu. A sve što je bilo potrebno da se podaci copy&paste-uju je disk označen sa „Lady Gaga“.



Nema sumnje da će nakon ove afere koja će dizati prašinu još par meseci biti napravljene neke krupne promene u smislu zaštite podataka i unutrašnjih komunikacija američkih dipomata i bezbednosnih službi, kao i da će biti uočene i začepljene brojne „rupe“. Međutim, postavljaju se druga pitanja.

Prvo, koliko Asanž zapravo zna? Nakon iračkih i avganistanskih ratnih dnevnika i aktuelne afere koja je dobila naziv Cablegate (po uzoru na čuvenu aferu Watergate nakon koje je predsednik Nikson bio prinuđen da podnese ostavku), Asanž je najavio objavljivanje podataka vezanih za poslovanje bankarskog sektora u SAD. A s obzirom na prilično ambiciozan wallpaper na jednom od nekoliko stotina mirror sajtova WikiLeaks-a, pitanje je kakvim sve informacijama Asanž još raspolaže?

Na kraju krajeva, aktuelna haranga na imenovanog bazirana kako na ličnoj diskreditaciji (seksualni delinkvent itd.), tako i na etiketiranju Asanža kao teroriste i razbojnika – može samo da učini uslugu Džulijenu i da od njega napravi heroja. Lidera potlačenih i poniženih, borca protiv američke hegemonije i zaštitnika istine. Histerično gašenje domena i servera koji hostuju dokumenta, pretnje tužbama, zamrzavanje donacija od strane PayPal-a, Interpolova „crvena poternica“ – sve to zapravo ide u prilog Asanžu i ljudima koje je okupio oko sebe.

Upravo taj hype vodi do drugog pitanja – da li je sve ovo zapravo američki manevar, tj da li je Asanž američki čovek? Iako ta teorija nije bez osnova (uvek treba biti sumnjičav kada su Amerikanci u pitanju), diplomatski blam i ozbiljno uzdrmano poverenje u SAD ipak sugerišu da se Asanž zaista igra sa vatrom.

Treće pitanje je zapravo, konstatacija. Kada nešto izađe na net i dobije toliku pažnju, nemoguće ga je uništiti i sakriti. Uprkos napadima na servere i gomilu drugih poteškoća sa kojima se WikiLeaks susreće zadnjih dana, svakodnevno se pojavljuju desetine novih mirror sajtova. Ukoliko se agresivna sajber kampanja na WikiLeaks uskoro ne obustavi, vrlo verovatno ćemo imati prilike da fajlove skidamo sa file-sharing servisa ili posredstvom torrenta. Jedno je sigurno – WikiLeaks neće biti ućutkan.

Na kraju, ili što bi Rusi rekli, „в конце концов“, iskoristiću ovaj post da Deda Asanž-mrazu napišem listu želja. Jesu diplomatske prepiske interesantno štivo za razbibrigu, ali mene nekako više zanimaju izveštaji o NSA, CIA i njihovim „false flag“ operacijama širom sveta. Znate, ona dokumenta koja se dostavljaju u super zaštićenim fasciklama koje čak ni ambasadori ne smeju da otvore. Takođe, zanima me ko su „veze“ američkih bezbednjaka u vladama širom sveta. Ko povlači konce? Ko su čiji novinari? Čije vlade drže multinacionalne kompanije, a koje multinacionalne kompanije imaju svoje vlade?

Hoću bre da znam sve. Uostalom, svi smo mi WikiLeaks. Zar ne? ;) 

5.12.10

Gde smo ono beše stali?

Ah, da. Osvojili smo Davis Cup!

Jedna bitna stvar: drago mi je zbog toga. Ozbiljno. Dobro, nisam se radovala kao kada je Maraja Šerif pobedila na Jurosongu, al’ ’aj. Daj šta daš. Realno, nismo u poziciji da biramo.
Da ne ispadne sada da „gledam u zube“ ovoj pobedi – daleko bio, u pitanju je stvarno veliki uspeh, pogotovo ako se uzme u obzir da kao zemlja imamo katastrofalnu infrastrukturu kada je tenis u pitanju, a ovo mu dođe nešto kao osvajanje svetskog prvenstva. U tenisu. I uopšte nije bitno to što Francuzi možda i nisu bili u najjačem sastavu, finale je finale, pobeda je pobeda, jeeej, bravo mi! Konačno da u svet ode neka lepa slika iz Srbije. Istina, Francuzi sigurno nisu oduševljeni slikom, al’ jebiga.



E, sad, pošto sam ishvalila naše tenisere, red je za malo hejta. Ovaj put, hejt neću usmeriti na činjenicu da će se o ovome pričati narednih 10 dana. Mislim, i tu sam pomalo ambivalentna – o ovome i treba da se priča, ali mi tu nekako dominira ona stara „hleba i igara“. „Hajde da zamažemo oči narodu ovom pobedom, pa da zaboravimo na sve ono što ne valja“. Ne, ne. Ovaj put neće biti reči o nekim makro i mikro-fenomenima na nivou države. Ovaj put, nešto sasvim, sasvim, sasvim lično. Iliti: zašto ne volim tenis.

Zašto Šivon ne voli tenis?

Ovo bi mogao biti esej od nekih... 20 i kusur stranica, ali me sada mrzi da se smaram dubljim analizama, pa ću biti koncizna. Ukratko – tenis je buržujski sport. Apsolutno sve je podređeno teniseru. Tu je gomila „nedostojnih“ koji sakupljaju loptice koje lete na sve strane. „Nedostojnih“ koji dodaju loptice teniserima. I ne samo loptice, već i peškire. (Mislim se, uzmi sam peškir, peeep ti materina). 

Mislim da je tenis jedini sport u kome je sasvim prihvatljivo da u pauzama između gemova prezalogajiš i popiješ nešto, naravno dok neki „nedostojni“ stoji u pripravnosti pored tebe, spreman da ti ugađa. Jedini peer je glavni sudija, koji ceo meč provede zavaljen u stolici. I dok fudbaleri nastavljaju sa igrom i po najvećoj provali oblaka i vejavici, teniserčići trče u svoje svlačionice čim počne da pada kišica. Zato što su mnoooogo osetljivi. 

Dalje - odbojka je sport sličan tenisu. Iako je u pitanju ekipni sport, ima dosta zajedničkih elemenata. Bitan servis koji zahteva koncentraciju, smeč itd. Pa opet, na teniskom meču ne sme biti navijanja tokom poena. Neee, nikako. Teniserima smeta buka i navijanje. Ne smeš čak ni da se šetkaš po tribinama, i to ih dekoncentriše. To sve ukazuje da tenis nije populistički sport, već rekreacija prvobitno namenjena bogatašima 18. i 19. veka. Pa čak i dan danas, koliko roditelja svojoj deci može da prišuti neki entry level reket? A da ne pominjemo koliko je keša potrebno izdvojiti za odlaske na razne turnire širom sveta, koji su neophodni da bi se u tenisu napredovalo? Sam talenat je dovoljan da se nametneš u lokalnom TK ili u zemlji, ali ako hoćeš uspeh na strani, tu mora da se uleti sa velikim parama. 

U stvari, kad bolje razmislim, jedini sport koji je buržujskiji od tenisa je golf, gde bukvalno imaš roba koji ide za tobom, tegli ti torbu sa opremom i namešta ti loptice (lulz). Kriket je isto tu negde. (Samo buržuji mogu da budu toliko dokoni da ceo dan provedu na terenu za kriket. Smor.)

And that’s why I hate tennis. :) A ćelavcima – iskrene čestitke! Mnogo smo jaki! ;)

PS Džejn je mrtva, živela Siobhán! ;)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...