26.10.11

Mnjeh 4

Znači – raspad. Htela sam da skuckam neki smisleniji i normalniji post, ali nema šanse. Sašilo me je neko respiratorno sranje (da izvinu deca), na bolovanju sam (da ne poverujete), doručkujem, ručam i večeram antibiotike, sve moleći Svevišnjeg da pri narednom napadu kašlja ne izbacim celo plućno krilo. Ne, ne preterujem. Ne sećam se kada sam prošli put imala grip, ali eto. Sad je došao na naplatu, sa sve zateznim kamatama, u nameri da me odrobija.



Elem, dok se ne oporavim (ako se oporavim), šerujem sa vama još jedan muzički miksić. Kao i prethodni, pomalo je „dark“, uz mestimične „light“ momente. Jebiga, takvo mi raspoloženje.


'Ajd sad... cmokster. Čitamo se lejtr. Nadam se. Kašljuc.

15.10.11

Vaše dete i MI: The Missing Manual

...zato što je bilo krajnje vreme da vam neko kaže ;)





Dakle, postali ste ponosna majka/otac dečaka ili devojčice. Vašoj sreći nema kraja. I to je sasvim u redu. I mi se veselimo ako se vi veselite. Stvarno. Divno je podariti život jednom majušnom stvorenju, ali je još više "divno" ako to majušno stvorenje izvedete na pravi put i od njega napravite odgovornu jedinku... eventually. Vaspitanje je jedna od onih "tocuhy" tema koje se obično prepuštaju roditeljima, barem dok na scenu ne stupi država sa obaveznim osnovnim obrazovanjem. Bilo kakvu sugestiju ili kritiku koja se tiče istog, roditelji često znaju pogrešno da protumače, tako da se "mi" (a pod nama mislim na nas ostale, jel'te, u okolini) najčešće ne usuđujemo da uđemo u sukob sa njima zarad održanja dobrih odnosa. Ne daj Bože da nas neko pogrešno shvati.

Zato reših da na brzaka naškrabam ovaj majušni tekstić. Ne pretendujem da prosipam neke pedagoške priče, da se furam na razvojnu psihologiju i te nebuloze, već ću početi od sebe. Ne, nemam decu, ali sam nekada i ja bila dete, i to uvek rado viđeno "na strani". Da ne poveruješ. Kod koga god bih otišla negde sa mojima, nebitno koji je povod, uvek sam dočekivana sa osmehom. Štipana za obraze, nutkana kolačićima i sokovima, mažena i pažena, a ispraćani smo sa "jao, zar već idete?!" Ako spadate međ' one roditelje koje... paaa, ne pozivaju u goste tako često, a čak i kada dođete, uočite kako domaćinima pulsira vena na čelu, možda ne bi bilo loše da pročitate ovaj tekst do kraja.

Vratimo se na trenutak nekih 20ikusur godina unazad.

Moji roditelji nikada nisu bili strogi. Majka je završila Pedagošku akademiju, radila u struci, a ćalac je bio autoritarni i totalitarni državni činovnik mekog srca kada je ćerkica u pitanju. Mogu da kažem da sam imala priličnu slobodu u svemu, ali da su granice te slobode bile jasno i čvrsto postavljene. Roditelji su se trudili da na svako moje "zašto" odgovore adekvatnim "zato" i da mi objasne zašto se nešto sme, a nešto ne sme. A da ne pominjem i nanu koja je svojim poukama iz istorije (predratne, ratne i posleratne) čvrsto usadila jak moralni i vrednosni sistem u moje rasuđivanje. I afinitet prema komunizmu. Hihih. Ma koliko moji imali obaveza na poslu, bez obzira na stres i tenzije u društvu, i moj burazer i ja smo uvek mogli da računamo da će tu biti neko za nas. Da nas posavetuje i da nas drži pod kontrolom, ma koliko ovo drugo orvelovski zvučalo.

Case study: Posećivanje porodičnih prijatelja sa decom mojima ne bi predstavljalo nikakav problem, pošto su znali da ćemo biti neprimetni. Znalo se - Siobhan će da sedi tik pored majke, gleda u vrhove patika, stidljivo se smeška na pomen svoga imena, ćuti i pije jednu čašu soka 2 sata. Ako je ponude drugom, stidljivo će odbiti. Ne zato što su joj roditelji rekli da ne sme, već zato što ne želi da se bilo ko cima oko nje i želi da ceo event prođe neprimetno.


Case analysis: Zašto? Zato što Siobhan nije na "svom terenu". Nije u svojoj sobi, nije u svom stanu, već kod "drugih ljudi". A kada se ode kod drugih ljudi, fura se stealth fazon. Neprimetnost. Ne pričaj ako ti se neko ne obrati prvi. Slušaj starije. Ne pravi rusvaj i pometnju. Siobhan je to ovako rezonovala: "Ide mi se kući, ovde je dosadno. Ali ako budem dobra i izdržim ovo, mama će mi kupiti ledene kocke. Ili kinder-jaje. Yeeeey, kinder-jaje! A ako budem drečala i kmečala, mama će biti ljuta i nervozna. Dokle sam ono stigla... ah, da, yeeeey, kinder-jaje!"

Znači, postojanje jasno definisanog sistema akcije i reakcije. Ako si dobar, sleduje nešto dobro. A ako si loš, ostaješ bez toga. Još ako se to ostvari i u praksi, naravno da će dete biti mirno poput mlade Siobhán.

Naravno, jedno su bile osamdesete... Danas se dosta stvari promenilo. Roditelji najčešće prepuštaju televiziji i internetu da im vaspitava dete, realno - nemaju mnogo vremena za njih i njihove probleme. Čini mi se da očekuju od svih drugih da se bave njihovim detetom, osim od sebe samih.



Case study: relativno mlada majka dolazi sa svojim offspring-om kod nas na kafu. Offspring ima nekih 4-5 godina i izuzetno je nemiran. Posle 3 minuta (koliko je izdržalo na mestu), dete počinje da skače po kući, ruši sve pred sobom, penje se na sto, stolice, skače po jastucima, otvara svaku fijoku, prazni je i histerično vrišti na bilo kakav pokušaj uspostavljanja komunikacije. Mlada mama za to vreme spokojno sedi u fotelji, pravi se da ne vidi i ne čuje kakav havoc izaziva njeno mezimče i smeška se domaćinima. Eventualno ponekad preko k**ca izusti neko "Duuušoooo, neeeemooooj!" (onako, u odgovarajućoj melodijskoj liniji), ne pomerajući dupe iz udobne fotelje. A domaćinima skače pritisak, ruke se tresu i glas podrhtava. I ma koliko mi, domaćini, gotivili mladu mamu kao osobu, toliko je i mrzimo kao roditelja zato što očigledno ne ume ili ne želi da obavlja svoju roditeljsku dužnost.
Case analysis: da se razumemo: vaše dete nije živahno. Vaše dete nije nemirno. Vaše dete je NEVASPITANO. To što ono ruši i lomi sve pred sobom nije njegova/njena karakterna crta već direktna potvrda vaše nesposobnosti kao roditelja. I da se vratim na incident koji se odigrao za Đurđevdan, NE, nije simpatično kada se dete igra nožem ili pokušava da uđe u uključenu rernu. To nije simpatično, već je porazno. Nije dovoljno otići u porodilište i "multiplicirati" se da bi neko mogao za sebe da kaže da je "roditelj". I često se u praksi potvrdi ona stara izreka da "to što svako može da ima decu ne znači da treba", ma koliko to porazno zvučalo.

Naravno, iako je Siobhán bila vaspitana i dete za primer kada je "okolina" u pitanju, znala sam ponekad i da zadajem probleme matorcima. Znala sam itekako da popijem i batine. Sa ove distance mogu da kažem samo: HVALA BOGU NA TOME!

Case study: Sećam se svoje velike histerije na sred užičkog Trga kada sam zahtevala (tj dernjala se iz sveg glasa) da mi keva kupi neku igračkicu. Keva je dobrih 30 metara pokušavala da me ubedi da ih imam dosta, da mi sada ne treba i da će mi kupiti sledeće nedelje (ili kad primi platu, whatevs). Međutim, kada je skapirala da od racionalnog ubeđivanja nema ništa (a dete ponekad ume da bude iracionalno u svojim željama), pribegla je fizičkom kažnjavanju. Metod "Šako Polumenta" po bulji. Uzela me je za ruku, okrenula ka sebi, a drugom rukom me nekih desetak puta iz sve snage ispljeskala po guzi. One histerične i bezobrazne suze na početku incidenta su odmah stale i bila sam manja od makovog zrna.
Case analysis: sa ove distance, kapiram da fizičko kažnjavanje nije imalo svrhu nanošenja bola - realno, koliko god jako da te neko šakne po guznom obraščiću, ne može da baš mnogo da boli (je l' tako, tako je). Bol je tu više neka sporedna stvar. Primarna je javno poniženje. Jeste da sam bila klinče, ali se sećam da me je blam živu pojeo taj dan. Ne zato što me keva šaketa po bulji, već što ceo grad to gleda i ja sam toga svesna. Odjednom, skapirala sam da sada ceo grad zna da sam kmekava klinka koja pizdi zbog neke igračkice. Moj ego je bio povređen, a odbrambeni mehanizmi su se momentalno aktivirali. Plač je prestao i nabacila sam "sve je OK, I'm cool" facu. Tj umusila sam se.



Kapiram da bi danas takav roditelj naišao na javnu osudu i linč zbog "fizičkog zlostavljanja" deteta. Kakva glupost. Šta je trebalo da radi? Da me pusti da kmečim u sred grada kao neko nevaspirano derle (što zaista nisam bila)? Ili da mi kupi tu igračku i pogazi sopstveni autoritet, koji kao roditelj mora da ima? Kakvu bi mi uslugu time učinila? Meni je zaista slatko to što mogi pedagozi i psiholozi smatraju da je razgovor efikasniji, i što se na taj način roditelj obraća racionalnoj strani deteta. Alo bre, u to vreme ja sam još uvek konfabulirala 90% stvari i imala svoj svet iz mašte (sa tim igračkicama, naravno). O kakvoj racionalnosti mi pričamo?

Ono što pokušavam da kažem je sledeće - detetu treba roditelj. Potreban je autoritet, zato što dete jednostavno ne zna šta sme, a šta ne. Ne raspolaže mehanizmima da samo skapira kada pretera, kada ponašanje postane neprihvatljivo. Vrtići, škole, društvo - sve to utiče na oblikovanje "malog čoveka", ali roditelj je taj koji mora da posveti svoje vreme, da žrtvuje svoj komfor zarad formiranja tog "malog čoveka" pre nego što ga prepusti okolini. Roditeljstvo ne sme da se svede na jednu od kućnih obaveza, tipa pranje sudova ili usisavanje. Dete nije kućni ljubimac kome si dužan da obezbediš hranu, vodu, da mu očistiš jazibnu i povremeno ga prošetaš, a kad ti dosadi, utrapiš ga nekome drugome da se stara o njemu. Stres, umor, poslovne obaveze - to ne sme da bude izgovor. Ako "tatica" može 2 sata da igra Call of Duty, ili da satima drka svoj najnoviji "android" telefon, može i da se igra sa juniorom. Ako "mamica" izdvaja 50 minuta za fejvrit tursku sapunicu ili visi na "fejsu"- beyach, možeš naći vremena i za dete...

'Ajd sad, tatice i mamice... Pamet u glavu. ;)

Autor teksta je dugogodišnji bloger i profesionalni hejter. U maloletništvu je provela čitavih 18 godina, tokom kojih je u nekoliko navrata dobijala prestižno priznanje "Šako Polumentić na javnom mestu". Voli Kinder-jaja i rado ih se seća. Vaspitana, persira starijima od sebe.
PS I tetka. ;)

9.10.11

Neočekivani blogpost koji se iznenada pojavljuje i u kome se Siobhán na nimalo lep način osvrće na par stvari

iliti: kako sam provalila da su dugački naslovi blogpostova žešće cool.

Rant alert.

Znači, imam neodovljiv nagon za povraćanjem prateći reakcije na famozni koncert “Devedesete” koji se “zbio” sinoć u Areni. Odjednom, svaki, ali svaaaaki samoproklamovani sociolog, psiholog, politikolog ili analitičar naše društvene zbilje dao je sebi za pravo da se PROSERAVA (excuse my French… NOT!) kako je to neoboriv dokaz kako srpsko društvo “klizi u besmisao devedesetih, rata, šovinizma, nacionalizma, fašizma, ksenofobije” itd, i kako je ovo “zlokobno znamenje” da se vraćamo u “onu” deceniju, što na spoljnopolitičkom planu, što kulturološki, što psihološki.

Niggaplease. Prestanite da serete. To je jebeni koncert, a ne miting na Gazimestanu! Jedina politička konotacija koju je taj koncert imao je upravo ona koju su mu dodelili analitičari i kritičari. Ja stvarno ne mogu da skapiram da je muzički koncert toliko društveno opasna pojava da zahteva tako burnu reakciju, kako stručne, tako i laičke javnosti. Pobogu…



Dakle – nije sporno da su devedesete u muzičkom smislu bile prilično… diskutabilna vremena. Ekspanzija dance muzike i turbo-folka se nekome može dopasti ili ne, ali tek tako pljuvati celu stvar, to je van svake pameti. ‘Ajd da demontiramo celu priču o muzičkim devedesetim.

Čuvena zabluda – turbo-folk je nastao u “laboratorijama” Državne bezbednosti kao vid zabave koja će “kontrolisati” masu. Sjajan zaplet za neki distopijski triler. Da li ste vi normalni? Takva hipoteza se može porediti sa onom čuvenom pričom o penzionisanom “debejcu” koji je propevao o tajnim poduhvatima tadašnje Službe kada je muzika u pitanju (klik za ceo tekst. Spoiler alert: snimljen je koncept-album namenjen podsticanju razmnožavanja Jugoslovena po atomskim bunkerima. Prajsles materijal. Must read.). Haj’mo ovako – turbo-folk nije nastao devedesetih. Pored toga, turbo-folk nije nastao u Jugoslaviji, tj Srbiji. Ofra Haza je počela da miksa etnički zvuk sa “strujom” mnogo pre naših bisera, tako da… Cut the crap. Uostalom, 90% tadašnjih “hitova” su bile obrade grčkih, turskih i libanskih pesama. Kakav bi to majndfak bio da zapravo Grci i Turci budu ti koji kopiraju zvuk koji je osmislio srpski DB? Alo?!




I da, možda nije cool priznati da ste u to vreme slušali Dr Iggy-ja, recimo. Mnogo je gotivnije reći da ste slušali 2 Unlimited ili Dr Albana. Kvalitet i žanr muzike je tu negde, fakat, ali kada su tekstovi u pitanju, besmislene rime su svuda. Nema neke kvalitativne razlike između Dr Albanove “Go see the dentist, a mi say open your mouth, a mi say open your mouth” i Đoganijeve “Idemo na Mars, idemo na Mars”. Ali to je onaj dobri, stari srpski trip da nam tuđe govno uvek manje smrdi od sopstvenog.





Yours truly nije bila preterani fan gorepomenutih pravaca. Turbo-folk mi je bio smešan (realno), a na domaći dens se nisam preterano osvrtala. Ali ću u svako doba dana i noći rado priznati da sam imala sve kasete TAP 011 i ET, ali i Grua, Sunshinea... I dan danas rado pustim neki miksić iz tog vremena. Da li me to čini opasnim, retrogradnim elementom? Šta serete?

Pa da se u Užicu organizuje takav koncert, rado bih otišla. Što da ne. Zezanje je zezanje. U Americi su takve stvari normalne. Theme parties. Doduše kod njih najviše furaju 60’s i 70’s, ali ne vidim da njihovi dežurni dušebrižnici u tome vide prisećanje na Vijentam i Koreju, kao što naši u muzici devedesetih obavezno vide raspad Jugoslavije.

Stvarno, ljudi, prestanite da jedete govna i u bezazlenom koncertu tražite elemente velikosrpske šizofrenije. Vaše reakcije su me u početku zabavljale, a sada me zabrinjavaju.

7.10.11

Devedesete

Tih godina sam volela oktobar. Doduše, više sam volela novembar i decembar, ali i oktobar je bio kewl. Naročito druga polovina. Već fino zahladni, mrak počne relativno rano da pada, tako da već oko 18h ne možeš ama baš ništa da uradiš ako ne uključiš svetlo. Ta okolnost je bila sjajna kada bih išla u drugu smenu. Mogla bih da računam da nećemo imati poslednja dva ili tri časa barem 2 puta tokom radne nedelje. Zbog restrikcija. Istina, to ne bi bilo tako veselo ako bih bila prva smena, pa bih ostatak dana provodila kod kuće, uz sveće i radio koji radi na baterije. Te restrikcije su baš "volele" našu potrošačku grupu. Svako malo, mi bi bili ti koji su isključeni. Onda bi se pokačili na prozore i gledali šta se dešava tamo negde u daljini, gde je "stigla struja". Mada ne bi ostajali dugo na tom mestu, radijatori se brzo hlade kada nema struje. Jbg.

Moja najveća briga tokom devedesetih je bila kako da se izvučem sa fizičkog kada bi na "dnevni red" došla gimnastika. Nisam je volela. Štaviše, rado ću priznati, svako lažno opravdanje koje sam kupila je bilo zbog gimnastike. Čak i u gimnaziji. Jebeš ti to, čim vidim kozlić, počinje da mi se manta. Moji nikada nisu znali za moja lažna lekarska opravdanja. Što da sekiram ljude, imali su svojih problema. Valjda.



U stvari, tek kasnije sam shvatila da su imali svojih problema, ali u to vreme sam bila isuviše "u svojoj sopstvenoj priči" da bih to skapirala. Nekako, ne razmišljaš previše. Keva mi kaže "Ideš sa mnom u prodavnicu, da stojimo u redu i uzmemo litar ulja više!" OK, dogovoreno. Da li sam razmišljala o tome što moramo da čekamo u redovima? Što su ljudi onako smrknuti? Nisam, bre. Ja sam razmišljala o kozliću. O "Mikijevom almanahu". O odlasku u biblioteku (da, u to vreme, odlasci u biblioteku su bili stvar prestiža. Ko pročita više knjiga, taj je veća faca. Da ne poveruješ...). O tome kako će ćale da mi kupi Commodore 64, čim proda vikendicu koju je sagradio moj pokojni deda pre 40 godina na Zlatiboru. Čuj, "vikendicu"... Obična drvena kolibica sa par ari placa. I dušom. Morali smo da je prodamo. I ne samo nju, prodali smo i kola. Hvala Bogu, pa je ćale koristio službeni auto.

Ah, da, moram da zahvalim Bogu i na babi i dedi na selu. Da nije bilo njih, matorci bi verovatno morali da se odaju kriminalu da bi nas prehranili. Ovako, uvek smo mogli da računamo na jaja, sir, kajmak, čvarke, povrće... Ali nekako, sve to skapiraš tek kada sazriš, kada odrasteš. U to vreme, iako sam smatrana za veoma inteligentno i "napredno" klinče, nisam to kapirala. Nikada mi ne bi palo na pamet da je moguć scenario po kome ne bi imali "leba da jedemo". Kad se setim, jedna od najvećih trauma tih godina je bila propast RK "Beograd".

Jebote, kako smo mi kao klinci bili fascinirani Robnom kućom. Burazer i ja bi se mlatili po celi dan (on mene jastukom po faci, ja njega ofingerom po bubrezima, good times), ali onda bi došla keva, uzela nas za ruke i odvela u Robnu. A mi srećni kao kučići u liftu. Odjednom, taj ritual je prestao... 3. po redu album "Životinjsko carstvo" je ostao nepopunjen, zato što u prodavnicama više nisi mogao da kupiš "Kraš" proizvode. A naš paketić?!



Sećam se i novogodišnjih programa. 31. decembra 1992. godine, na Prvom je išao neki veseli praznični pesmurak. Refren je bio "Puno, puno sre-će devedeset-tre-će!" Da, imali smo baš "puno" sreće. Da su kompozitori stavili ispravniji oblik "mnogo sreće", možda se karma ne bi tako surovo poigrala sa svima nama, heh. '93. je bila najzajebanija. Ubedljivo. Ali u TO vreme, svodila se na glupavi novogodišnji song.

Te smešne, male i nebitne stvari su bile indikator da nešto nije kako treba. Pratila sam i ja Dnevnik (a šta drugo da radim, jebote? U to vreme su bila 3 kanala i ćao), razumela sam da Jugoslavija nestaje, da ljudi ginu, da jedni drugima radimo najodvratnije stvari, da smo pod sankcijama... Kapirala sam šta je embargo, šta je inflacija... Čak se odlično sećam i one čuvene drame sa Muratom Šabanovićem, kao da je juče bilo. Ali sve je to bilo nekako na "nivou informacije". Kao da se dešava negde drugde... Nekome drugom. Ne meni, ne nama.

Sećam se i "Avramovog dinara". Pokojna baka je bila neobično srećna kada joj je isplaćena prva penzija u "novim novčanicama". A meni je kozlić i dalje bio glavna briga.

Sa ove distance, osećanja su mi fakat pomešana. Ne mogu da izbegnem nalet nostalgije za tom prokletom decenijom... Nije da pamtim samo dobre stvari, a ružne potiskujem... Jednostavno, ružne stvari nisam toliko primećivala, moj život je bio jednostavan, detinji. Sa detinjim "problemima". I ma koliko ovo što ću sada reći zvučalo nezrelo, želim te probleme natrag. Želim da mi kozlić ponovo bude glavna briga. Neka se neko drugi bakće kreditnim karticama, računima, radnim subotama i nedeljama, sastancima... Želim da ponovo budem onakva kakva sam bila u to vreme. Da živim za trenutak, u trenutku. Da ne lomim glavu razmišljajući o tome šta je bilo juče, a šta će biti sutra. Hoću da se veselim malim stvarima, kao što su bajadere koje je tako majstorski znala da pravi pokojna baka. Hoću da blejim sa društvom u parkiću na ljuljaškama. Da skupljam "Pink Panter" figurice iz Kinder jaja. Da se valjam po snegu. Dobro, ovo poslednje radim i dan danas. Ne želim da sa prijateljima pričam o tome kako su nam životi govnjivi i kako nema perspektive, već da se smejemo novom spotu Dragane Mirković i komentarišemo Dial MTV.



Evo, vraćam vam i internet, i touch-screen mobilni telefon, nosite sve. Ali mi vratite onu staru mene. Onu koja se nije nervirala zbog politike i političara. Kojoj ljudska glupost nije predstavljala opterećenje, već onako, zabavnu pojavu. Vratite mi staru mene. Jer ja stvarno više nemam snage. Ja ne mogu ovu zemlju. Ja ne mogu ovu 2011. Nema svrhe.

6.10.11

Kopipejstologija

Moja teorija: ako tokom dana naučiš barem jednu stvar, dan nije uzalud protraćen. Evo, primera radi; juče sam naučila da se "srećan rođendan" na baskijskom kaže "zorionak zuri".  Potpuno nebitno, ali ko zna. Možda zatreba jednog dana. I današnji dan je bio "ispunjen". Saznala sam da nisu samo novinari "Blic"-a diletanti, već ni da RTS ne zaostaje. Naprotiv. A naučila sam još ponešto.

Da se odmah razumemo - ne mislim da je novinarska profesija nuklearna fizika ili neurohirurgija, te da zahteva neki specifični i visokosofisticirani intelektualni "mindset". Istina, ko želi da od toga napravi profesiju, može upisati žurnalistiku na FPN-u. Kratka digresija - oduvek me je fasciniralo to što se žurnalistika izučava na FPN. Ti divni, divni relikti socijalističkih vremena kada su novinari morali da prolaze ideološke drilove marksizma, samoupravljanja i td. Eh... Digresija završena. Bottom line - ne moraš da budeš nerd, geek ili neki "eeteefoliki" naočarko da bi se bavio novinarstvom. Mislim, možeš, ali to nije neophodno. U principu, kapiram da je dovoljno da budeš inteligentan, potkovan, pronicljiv, uporan, vredan i objektivan. I to važi za sve novinare. Bilo da pišu šarene strane, sport ili crnu hroniku.

Jednostavno, kada radiš u medijima, snosiš neku odgovornost za ono što izgovoriš, tj napišeš, zato što svojim delom utičeš na formiranje javnog mnenja. Radiš u nečemu što je definisano kao "sredstvo javnog informisanja". To ipak zahteva neku ozbiljnost u radu. Barem bi tako trebalo...



Ali ne. Danas je kudikamo jeftinije zaposliti nekog gnoma sa završenom srednjom školom ili nešto faksa da bude "novinar" određene redakcije. Istraživačko novinarstvo? Važi, tu je Google. Najaktuelnije informacije: društvene mreže. Nedostatak inspiracije za besmislene i trivijalne tekstove: Huffington Post. Zabavna sekcija: YouTube. Celebrity Gossip: Twitter. Prevod teksta koji nije na srpskom: Google Translate. Pa znate šta, rođaci... SVAKO od nas može da bude takav "novinar".

Eklatantan primer se dogodio upravo danas, kada je RTS (ali i B92 i još neki mediji) majstorski naseo na plasiranu deiznformaciju da je Dobrica Ćosić dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, što je propratio adekvatnim kajronom tokom programa. Ono što nismo znali tada, a znamo sada, to je da ta lažna vest vodi poreklo sa mock-sajta Nobelove fondacije. I vaistinu, "average Joe" bi se lako mogao zbuniti i nasesti na ovu vest. Problem je što na RTS-u na mestu na kome bi trebalo da radi visokostručna osoba, uvek oprezna, koja sve uzima sa rezervom i ne plasira priču pre nego što je proveri; e, umesto takve osobe radi najobičniji... pa, "average Joe". Diplomirani kopipejstolog sa tastaturom i mišem.

Druga digresija: to što su autori pomenute "vesti" sa mock-sajta uradili je prilično, prilično lejm, jadno, patetično, bljutavo i otužno. Naročito kada se u obzir uzme politička konotacija cele priče. Ako misle da će ad hominem pljuvanje Ćosića "probuditi" Srbiju ili skrenuti pažnju na bilo šta, gadno su se zajebali. Toliko medijske pažnje, ne samo domaće, već i svetske javnosti, samo da bi na kraju dobili objašnjenje tipa "pa eto, hteli smo da pošaljemo poruku da je situacija u Srbiji takva i takva..." More marš. Kraj druge digresije.

Elem, koliko god da su autori vesti krivi (zato što su smišljeno plasirali lažnu informaciju), najveća odgovornost je na medijima. Da se ne lažemo, živimo u svetu koji je žestoko isprepletan društvenim mrežama, i sasvim je OK da mediji postanu aktivni deo takve slike. Međutim, svako ko je na internetu proveo barem 2 sata lako može da zaključi da sloboda koju isti pruža omogućava neverovatnu razmenu informacija, ali i dezinformacija. Namerno kažem dezinformacija. Jednostavna istina je: ljudi lupetaju. Seru. Neko sere iz neznanja. Neko iz zablude. A neko i sa skrivenim motivima. Nema korisnika interneta koji barem jednom nije upao u zamku u kakvu je upao RTS danas. Ali, što reče Alanis, "you live, you learn".

No, pitam se sledeće - na koliko laži smo već naseli? Današnji primer je posebno "opasan", zato što je bila u pitanju stvar koju je relativno lako proveriti (da ne ulazimo u tehnikalije oko sajta, domena itd). Šta mislite, koliki procenat vašeg "stava" je baziran pa pažljivo i perfidno plasiranim dezinformacijama? Ako je ovako drastičan primer "prošao" instituciju koja pretenduje da bude "javni servis evropske Srbije", koliko tek ima stvari koje smo uzeli "zdravo za gotovo", bez želje da zaista dođemo do koliko toliko objektivne slike? NATO agresija na Libiju je noviji primer iz prakse, kao i celokupno "arapsko proleće". Setimo se i političkih previranja u Iranu pre izvesnog vremena. A setimo se i Račka. I Markala. Svinjskog i ptičijeg gripa... Primera koliko vam duša želi. Čim na vestima čujem da novinar kaže "prema neproverenim informacijama...", odmah znam koliko je sati. Samo što je danas situacija utoliko gora, pošto status "source"-a dobija bilo koja dileja ili dijabola sa Twitter nalogom. Ili blogom, for that matter.

Lenjost je keyword. Bilo da je prisutna na strani "novinara" koji pretenduje da me informiše o nečemu i formira moj stav, a koga mrzi da mrdne guzicu iz kancelarije, već tekstove piše kompajliranjem rezultata top5 Google pretrage traženog pojma. Bilo na strani čitaoca (gledaoca, slušaoca...) koji slepo veruje u ono što pročita i jednostavno ne želi da se potrudi da prikupi još informacija "sa druge strane". Ili od drugog izvora.



Wikileaks je lep primer. Hiljade i hiljade poverljivih prepiski, u kojima su i neki naši političari glavni akteri. Sve je tu, na dohvat ruke. Ali - mi ne želimo time da se bakćemo, već čekamo da nam neki novinar to "dajdžestira". I onda mi to pročitamo i kažemo "AHA! Znao sam!" I okrenemo drugu stranu novina. Niti se zapitamo da li je novinar to tačno preveo, da li je nešto možda izvukao iz konteksta, ili je nešto bitno izostavio, bilo greškom, bilo iz zle namere. Ne, to bi zahtevalo od nas da se pomučimo i umesto lajkovanja fotki na FB, čitamo "tamo neke depeše". Smor, zar ne?

Jedina pozitivna stvar u celoj ovoj drami je to što je ovo bilo samo zagrevanje za ono što nas čeka. Ne zaboravite, bliže se izbori. Ne sumnjam da su spin-doktori, PR magovi i ostali "gurui" naših političkih stranaka spremili čitav arsenal fekalija kojima će da gađaju političke protivnike. A svakako da će pokušati da nam prodaju i sopstvena govanca, ali kao išlere i čokoladne kolačiće.

Zapamtite: "shame on you if you fool me once, shame on me if you fool me twice". And what did you learn today?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...