8.12.10

Hajde da se drogiramo, nek' se oči sjaaajeee...

napomena: apsolutno odbijam da prihvatim bilo koju odgovornost ukoliko neko nađe za shodno da zloupotrebi informacije u tekstu koji sledi. Sve informacije su informativnog karaktera.

"Mi djeca sa kolodvora Zoo"

U vreme kada sam odrastala i iz faze radoznalog detinjstva stupala u fazu buntovnog puberteta, među svim roditeljima apsolutni hit je bila knjiga „Mi djeca sa kolodvora Zoo“. Mame su se prosto utrkivale koja će pre da se dokopa dragocene knjige i uvali je svom potomku u šake. Zvali su se izdavači, bibliotekarkama se donosila kafa i ratluk, sve, sve, sve, samo da se dođe u posed te knjige. Zašto? Apparently, ta knjiga je bila prilično moćno sredstvo odvraćanja mlađanih pubertetlija od eksperimentisanja sa narkoticima. A kako i ne bi bila. Istinita priča o Kristijani F. koja je uvučena u svet džankiranja je zaista potresna i disturbična, ali iznad svega poučna.

Keva je bila presrećna kada je konačno uspela da je ulovi u biblioteci. Sećam se samo da je ušla u sobu 11-godišnje Šivon, stavila knjigu na radnu sto i rekla „Pročitaj ovu knjigu. Obavezno“. Namrgodila sam se (kao i svako slobodoumno dete koje ne voli kada mu neko drugi određuje čime treba da ispuni slobodno vreme), duboko uzdahnula i otvorivši knjigu, zapitala se „šta je to toliko bitno i interesantno“. Knjigu sam pročitala nakon 5-6 dana. Skapirala sam poentu, uredno referisala mami moju navodnu sablazan od narkotika i nastavila da odrastam. Da me ne shvatite pogrešno, knjiga je stvarno OK... za nekoga ko već nije imao jasnu predstavu o svetu droge. Što nije bio moj slučaj.

„Beba u ćošku drži špric u ruci. Šta radi? Igla se!“

Pu, pu, pu, daleko bilo da sam se drogirala kao dete. Svašta. Jedina hemija sa kojom sam imala iskustva je bio brufen sirup i poneki acetisal i palitrex. A i to što rekoh da je moja sablazan bila navodna, nije baš tačno. Kada rekoh da sam već ranije znala šta narkotici mogu da urade, mislila sam na situaciju kada sam sa 7 godina na televiziji imala prilike da vidim dokumentarac o heroinu. Jasno se sećam scene u kojoj je narkić krizirao. Kids, ako niste znali, narkić koji krizira usled nedostatka heroina je prilično, prilično jeziv prizor.

Povrh svega, par godina pre „Djece“, pročitala sam i jednu od knjiga iz koje je keva spremala neki od ispita na faksu (studirala medicinu). U pitanju je knjiga „Droga i ljudsko ponašanje“ od dr Stevana Petrovića. Bogato ilustrovana. Najzanimljiviji deo knjige mi je bio onaj sa ispovestima narkomana. I to onih hard-core. Od heroina, opijuma pa do LSD i pejotla. Vau. I dan danas mislim da bi to trebalo uvrstiti kao lektiru umesto ovih glupih anti-džank kampanja kojima se klinci smeju.



Knjiga je vaistinu fantastična, mada je izdanje koje moje porodica ima u posedu prilično zastarelo (s obzirom na izbor i dostupnost narkotika danas). Iako obiluje stručnom terminologijom, svaki laik može lako da je skapira, čak i ako ima 9 godina. A naučiš baš mnogo stvari. Recimo, da li ste znali da možete da se uradite i sa korom od banane? I muskatnim oraščićem? Mhm. Kaže knjiga.

Kada neko tako rano, poput yours truly dođe u dodir sa tom tematikom, neminovno je da tokom vremena bude u brojnim situacijama koje mu pružaju priliku da u praksi ispita ispravnost svog stava. A moj stav je tada bio prilično u black & white fazonu. Slika heroinskog zavisnika je bila isuviše duboko urezana u moju podsvest da ne samo da mi u životu nije palo na pamet da probam bilo šta od narkotika (čak ni ne pušim, niti konzumiram alkohol), već je svako za koga bih čula da se radi u mojim očima postao „hodajući leš sa tendencijom da ti provali u stan i ukrade sve dragocenosti zarad droge“. Nekako, osamdesete uopšte bile su veoma burna dekada kada je narko-scena u Jugoslaviji u pitanju. ("Pejzaži u magli", thank you!) Veoma trendy „fiksanje u venu“, eksperimentisanje sa svim i svačim, liberalan režim putovanja koji je mladim narkićima iz Juge omogućavao laku razmenu „iskustava“ sa „saborcima“ širom sveta... 



A kada nešto gledaš „crno-belo“, neminovno je da počneš da generalizuješ neke stvari... A generalizacija bilo čega dovodi do zauzimanja pogrešnog stava. Tek kasnije sam skapirala postojanje ogromnog broja nijansi „sive“.

Mediji - da li je substance abuse cool?

Vaistinu, narkići su jedan prilično uopšten pojam, koji obuhvata brojne i raznovrsne podgrupe. Pored uobičajenih „iglaša“, tu je ogroman broj „rekreativaca“, „funkcionalnih narkomana“, ali i „substance abuser“-a.

„Iglaše“ svakako uvrštavamo u one hard-core narkiće koji obično skončaju pre isteka roka. Supstance, a i sam metod drogiranja su im takvi da je lako napraviti grešku i „overiti“ se. Kod njih je najizraženija psihička i fizička zavisnost. Rekreativci su iznenađujuće brojna populacija. Rade se obično vikendom u društvu, i mahom koriste uslovno rečeno, „lakše“ droge, kao što je ekstazi. Oni imućniji koji to sebi mogu da priušte često iza sebe u toaletima noćnih klubova ostavljaju smotane flajere i nešto belog praha. „Funkcionalni narkomani“ su slični substance abuserima. Redovno koriste narkotike, ali upotreba istih još uvek nije dovela do asocijalnog i devijantnog ponašanja.

Na samom kraju, tu su „substance abuseri“. Pored rekreativaca, najbrojnija grupa. Najčešće koriste supstance koje su legalno dostupne, ali ne svima, već ograničenom broju lica, u ograničenim dozama. Supstance mogu biti raznovrsne, počev od morfina, pa preko lekova iz grupe benzodiazepina i antiepileptika, opijata koji se koriste u terapiji bola, antidepresiva, barbiturata, amfetamina, anksiolitika, pa do lekova koji su dostupni svima, ali sadrže neke od supstanci koje daju "dobar feeling" ili "buzz".

Substance abuseri su inače medijski izuzetno zahvalna i ekspolatisana grupa. Svi mi koji smo barem jednom gledali dogodovštine doktora Grega Hausa smo zapazili njegovu „navučenost“ na vikodin, moćan narkotički analgetik. Takođe, televizija izuzetno afirmativno govori i o glavnoj medicinskoj sestri Jackie Peyton ("Nurse Jackie") čiji je hobi ušmrkavanje izdrobljenih pain-killera. Nije potrebno napominjati da su i Greg i Džeki prikazani kao izuzetno pozitivni likovi, a njihova "tendencija" ka zloupotrebi lekova je prikazana više kao karakterna crta, ili što bi Englezi rekli "quirk". Štaviše, Greg verovatno nikada ne bi prestao da se radi vikodinom, da isti nije počeo ozbiljno da ispoljava svoja neželjena dejstva.



Upravo ti substance abuseri predstavljaju sivu zonu. Mnogi koji se bave fitnessom i body buildingom koriste klenbuterol, lek koji se koristi u lečenju astme, a iz razloga što ima stimulativno dejstvo, baš kao i efedrin. A da ne govorimo o upotrebi androgenih anaboličkih steroida. Toliko o onome – „bolje sport, nego droga“.

Svako od nas ima tetku koja je stalno na „bensedinima“ ili „bromazepamu“. Hell, sigurno da i mnogi od vas često posegnu za nekim tableticama za chillanje. Pa čak sam i ja par puta posegnula za Rinasekom iako rinoreja nije bila tako dramatična, samo da bih ostatak popodneva provela prijatno komirana zahvaljujući jednoj od supstanci koje ulaze u sastav leka protiv nazeba, a to je triprolidin. Da li sam ja samim tim bila substance abuser? Svakako. Da li se moje svakodnevno korišćenje kofeina u prilično visokim dozama može smatrati substance abuse-om? Svakako. Kofein mi nije neophodan, ali ga opet uzimam da bih se osećala bolje. Fizički - daje mi energiju i polet. Psihički, mojim mislima daje oštrinu i pobošljava mi koncentraciju. Nisam zavisnik, mogu i bez njega da preguram dan, ali ipak preferiram da ga unesem u sebe. Da li me to čini narkomanom?

Ako da, da li to znači da sam funkcionalni narkoman? Ili običan substance abuser? Ili ni jedno, ni drugo? Na kraju krajeva, kofein je svuda. U kafi. U čaju. U gomili energetskih napitaka koji se prodaju na svakom ćošku. Neki kažu da su energetski sokići "gateway" za ekstazi, kao što je marihuana "gateway" za teže droge. Da li onda možemo primeniti identičan princip i reći da je duvan "gateway" za marihuanu? A da je alkohol "gateway" za neki drugi narkotik?

Ako je alkoholizam ozbiljan društveni problem (a jeste), zbog čega policija ne bi zaustavljala lica koja pri sebi imaju veću količinu alkohola? Po čemu je, primera radi, trava opasnija od alkohola?

Nedavno sam imala priliku da gledam odličan BBC dokumentarac o najopasnijim drogama na „tržištu“. U ocenjivanju "opasnosti" supstanci, u obzir su uzimali nekoliko parametara, počev od štete koju nanosi samom organizmu, sposobnosti da izazove zavisnost, pa do "opasnosti po društvo" u celini. Svi eksperti su bili saglasni - da je alkohol izmišljen u današnje vreme, bio bi nezakonit. Takođe, saglasni su da je duvan kudikamo opasniji od LSD-a, a da je ekstazi manje-više bezopasan, pošto u Britaniji nije zabeležen nijedan slučaj smrti usled uzimanja istog.

Neželjena dejstva kopanja po stručnoj literaturi: glavobolja i paranoja

Naravno, to što je neka supstanca opasnija ili bezazlenija od druge nikako ne znači da nijedna od njih nema određena neželjena dejstva. Nema supstance koja u određenoj količini tokom određenog vremena ne može napraviti problem u vašem organizmu i narušiti zdravlje. Čak i obična voda.

Svojevremeno se u svetu i međ' lekarima digla velika galama oko jednog od omiljenih lekova u Srba, vazda sklonih samomedikaciji - novalgetola, tj analgina. Naime, metamizol (glavni sastojak istih) je optužen da može izazvati prilično ozbiljan zdravstveni problem - agranulocitozu. Iako su naknadna ispitivanja dokazala da je klinička studija koja je došla do navedenog zaključka prilično loše urađena i da je prepuna manjkavosti, čime je u maloj meri vraćeno poljuljano poverenje u „dobri, stari novalgetolčić“, strah od istog je ostao i dan danas.



Sa druge strane, acetaminofen, tj paracetamol koji je danas široko rasprostranjen u brojnim OTC lekovima (OTC - over the counter, lek koji se izdaje bez lekarskog recepta) kao što su Fervex, Coldrex, Febricet, Efferalgan, Caffetin Cold, Panadol itd. se ispostavilo da zna da bude izuzetno hepatotoksičan (oštećuje jetru) čak i u terapijskim dozama. Štaviše, u SAD i UK je zabeležen izuzetno visok broj smrtnih slučajeva usled upotrebe paracetamola.

Mala paralela: od LSD-a ne možete da se overdozirate, mada možete da „skrenete“ ako ste „skretanju“ inače skloni. Od paracetamola možete da se sje*ete čak i ako ga koristite kako piše na papiriću.

Ceo ovaj tekst (koji se poprilično odužio) je teško završiti konkretnim rešenjem za gomilu pitanja koja sam otvorila. Da se ne lažemo, droge je bilo oduvek i uvek će je biti. Svakako da bi određenim zakonskim rešenjima vezanim za „supstance“ bio rešen i problem kriminaliteta vezan za iste. Sa druge strane, upliv države na to tržište bi i „krajnjim korisnicima“ pružio izvesnu sigurnost. Ne zalažem se za legalizaciju kao takvu, ali smatram da je potrebna temeljna i detaljna revizija zakona i pravilnika koji određuju šta je „no-no“, a šta je „oh, yeah“. Jer, kao što rekoh, nije sve „crno-belo“. Verujte meni, apsolutnom strejteru na reč. ;)

PS
Kristijana F., autor knjige „Mi djeca sa kolodvora Zoo“ je pre par godina zadnji put viđena kako kupuje dop. Nakon toga joj se gubi svaki trag. Niste mali. Pamet u glavu, droga nije za zezanje.

21 comments:

Iva said...

Mala zamerka: napisala si SAD, a odmah zatim UK. Nekako...to ne ide zajedno. Nisu to skraćenice na istom jeziku. A imaš i malu grešku u poslednjem paragrafu.

Mi strejteri smo najbolji. A ovi nas samo ugrožavaju, mačka im piterina! Da ne spominjem kako je teško biti strejter koji je okružen ljudima iz onoga što ponosno zovu "drug culture".

Siobhán said...

Iva
Ček, sad si i mene zbunila. :) Isti je jezik. SAD - Sjedinjene Američke Države, UK - Ujedinjeno Kraljevstvo. :) Iako mi obično kažemo Velika Britanija. :)
A što se narkića tiče... Ako mene ne smaraju svojim pasijama, nek' rade šta hoće. Nisu mali. :S

SadClown said...

Dobar tekst i dobra poenta. Mnogo toga želim da napišem kao odgovor na ovo, ali sve to i nije u direktnoj vezi sa tekstom :D

Činjenica je da je potrebna nekakva drugacija klasifikacija svega pobrojanog. Ali dok ne nađemo sistem koji je bolji od postojećeg, jebiga, to nam je što nam je.

Danas su mnogo popularni lekovi protiv bolova i lekovi za smirenje i u ne-narkomanskoj populaciji. Ljudi na najmanji mogući bol u glavi ili u mišićima se odmah kljukaju lekovima kojima ja i ne znam imena (tj. znam imena, ali ne znam koji je za šta). Ja sam lekove protiv bolova uzimao samo kada sam imao nesnosne zubobolje i zimus sam išao da mi ubrizgaju novalgetol kad mi krenuo kamen u bubregu. Inače sve bolove skidam na suvo, sve ih proživljavam svaku sekundu i svima im psujem mater :D Zezam se. To je samo moj ego koji tvrdi da se mnogi bolovi jednostavno mogu pregurati. Ono, boli, pa šta, nećeš umreti od jebene glavobolje.

Sviđa mi se što si spomenula kafe, čajeve i druge stvari koje se tradicionalno ne smatraju narkoticima. Ne znam da li se sećaš, prošle godine kada sam postio ceo Božićni post žalio sam ti se kako nisam mogao da iskuliram koka-kolu, a ti si me "tešila" kako koka-kola ni u jednom svetom spisu nije spomenuta i kako je ona totalno "košer". Mene je mrzelo tada da ti objašnjavam. Koka-kola je jedan od mojih poroka i kao takvu sam hteo i nju da izbacim tokom posta. A šta je porok ako ne narkotik, nešto na šta smo navučeni, nešto što više kontroliše nas nego mi to nešto, a uz to nas ni ne čini boljom osobom (fizički ili duhovno)

Sve u čemu se pretera sa konzumiranjem postaje porok, narkotik. Od osobe do osobe varira neki spisak stvari koje ona može da kontroliše, i spisak koje ne može. Nekima treba zabraniti i voćne sokove da piju, dok neke druge osobe savršeno normalno žive i sa 5, 6 bezbolki skanka dnevno. Reč je o vrlo subjektivnoj stvari.

Iva said...

Pogrešila sam. Izvinjavam se. :)

Problem sa korisnicima "pravih" poroka, s druge strane je što će ovo što si dodala za "neuobičajene" poroke odmah iskoristiti da se brane.

Siobhán said...

Eh... ljudi se od davnina "češu gde ih svrbi". Sa tog nekog "sociološkog, psihološkog i antropološkog" gledišta, to nije naročito sporno.

Mis'im, mi možemo da pričamo o vrstama "zavisnosti". Primera radi, "zavisnost u širem smislu" bi predstavljala neki naš odnos prema nečemu, bez čega fizički možemo, ali imamo jaku potrebu da to sebi priuštimo. To može biti, 'ajde, lupam sad; čokolada, muzika, društvo određene osobe, pažnja, omiljena serija na TV-u... Sa druge strane, "zavisnost u užem smislu" bi trebalo da ima tu neku psihopatološku crtu, u smilslu da ceo svoj život podrediš zadovoljenju te svoje "potrebe", pri čemu se (ne)svesno u potpunosti izgubiš kao individua, i postupaš na način koji se direktno kosi sa tvojim ličnim interesima i dobrobiti.
Ova druga vrsta zavisnosti se sreće kod hard-core heroinskih zavisnika ali i notornih alkoholičara. Ali i kod nekih pušača koje možeš da vidiš kako cvokoću na debelom minusu ispred svojih radnih mesta, samo da bi ispušili cigaretu.

G.O.D. said...

Interesantan tekst. Svidja mi se sto neke svakodnevne "pojave" kao sto su kafa, duvan i alkohol, stavljas u istu kategoriju sa onim sto mi nazivamo "drogama", jer kofein, nikotin, alkohol i nisu nista drugo do psiho aktivne supstance(p.a.s.). Treba da se pravi razlika izmedju ne-opioidnih pain killera (koje vidim tu iznad neko spominje) kao sto su, brufen, paracetamol, analgin, etc., i opijatnih (trodon, morfin, heroin). Ovi prvi nisu psiho-aktivne supstance i nemaju veze sa onim sto se u nasem jeziku podrazumeva pod rec "droga".
Malo mi se ne svidja gore navedena podela na "Iglase" "Rekreativce" "Substance Abusere" i tzv. Funkcionalne dzankie. Jer substance abuser (ako sam lepo shvatio je korisnik legalnih (citaj, ne ulicnih)p.a.s.-a) koji svakodnevno koristi opijate, benzose (ili sta li je vec njegova drug of choice)je nista drugo do ,kako si ti rekla,"Iglas"(mozda te supstance ne uziva I.V. rutom, ali to i nema veze (nema mnogo razlike izmedju npr. opiatomana koji se lupa u tetku, i onog koji koristi drugu rutu(oralno, nazalno, rektalno..) obojca ce dusu da prodaju za fix)).
E sad, ako taj iglas ima validni recept, on prelazi u funkcionalnog junkie-a(to funkcionalni je uslovno, sto ce reci, funkcionalan je dok ima study suply, onog trenbutka kad mu izvor gudre presusi postaje najobicniji "Iglas" (kao sto smo to imali prilike da vidimo u liku voljenog nam dr. Housa) i spreman je dusu da proda za fiks.
E ako se taj sabstans abjuzer radi samo povremeno (sto je, ako su u pitanju psiho aktivne suptance iz grupe opijata, samo privremena kategorija) onda je on nista drugo do rekreativac (isti ti djavo dal ces vikendom da sljusnes 30mg ritalina, ili cepnes lutku spida). DakleM, mislim da je kategorija substance abusera suvisna, jer se on u zavisnosti od ucestalosti, i izvora, moze staviti u neku od ovih drugih kategorija.

Vezano malo sire na temu, ne moze a da se ne spomene validnost legalizacije droga.
Ja sam za legalizaciju SVIH droga. Ne zato sto su droge nesto dobro, sto prosto svi treba da iskuse, vec da zato sto je to manje od dva zla. Ako neko bas oce da se radi(naravno, tu ne mislim da treba nekom klincu da das dop, vec ako su kod osobe svi drugi vidovi terapije zakazali), humanije je dati mu spric, iglu i cist diacetil-morfin, nego da on tura u vene talkom razblazen hors (i na taj nacin zaradi vensku trombozu), ne-sterilisanim priborom(i na taj nacin zaradi hcv, i ko zna koju jos infekciju, koju ce dalje nastaviti da siri), i povrh svega toga da se finansira kradjom, prostiucijom (jer ne moze da si priusti 1000 din. dnenvo, sto mu prestavlja neki minimum da bi se sredio ko covek). Dakle legalizacija je bolja i za tog nesrecnog dzankia, i za drustvo u celini (jer kriminal znatno, ali znatno opada, i manja je cirkulacija zaraznih bolesti).
Izvinjavam se ako sam preterao sa duzinom komentara.

G.O.D. said...

Drugaciji ugao gledanja na ovo
http://www.youtube.com/watch?v=VCf2fJsBxRc&feature=related

Siobhán said...

G.O.D.
Willkommen! :)
Odličan komentar.
Moram da priznam da je ova prvobitna podela na "iglaše", rekreativce, funkcionalne narkiće i abjuzere prilično manjkava, ali sam kapirala da bi bila odlična polazna tačka za neku dalju raspravu. Tvoj komentar se fantastično nadovezao na celu priču.
Što se legalizacije "narkotika" tiče, u priličnoj meri se slažem sa tobom. Što se mene tiče, svako je slobodan da se radi čime god želi, pod uslovom da to radi u svoje slobodno vreme, i naravno, da svojom slobodom ne ugrožava tuđu. I baš kao što je neprihvatljivo da neko na posao dolazi pijan ili - daleko bilo, da pod dejstvom alkohola sedne za volan, bilo bi podjednako neprihvatljivo da se neko "radi" na radnom mestu ili da sedne za kola u "high" stanju.
Danas na delu imamo prilično licemerne dvostruke standarde.
A Bill Hicks svakako mudro zbori. :)

Anonymous said...

Zdravo, ja sam Paramparče i ja sam... Pa, najčešće abjuzer.

No, pošto sam u jednom trenutku došao do 9 Brufena od 600mg dnevno, sad ne mogu a da se ne overdozira(va)m istim, jer samo tako deluje.

O nekim drugim lekovima bolje da ne pričam.

Jetra je za pičke.

Jednom kad bude legaizovana marihuana, verovatno ću nju kupovati pre nego cigarete.

G.O.D. said...

Upravo to, dvostruki standardi su na delu, npr. na televiziji mozemo videti neku anti-drug reklamu i odma posle nje reklamu za jelen pivo ili dzonija setaca. Licemerno, zar ne. A da i ne spominjemo je ta rakija koji se reklamira teska droga za razliku od mary jane.
Hvala na dobrodoslici. Moram da kazem da mi se svidja blog, tj. svidja mi se nacin na koji razmisljas i pises.

drnch said...

Zadrzao bih se na legalizaciji, jer nekako mi je najteze da svarim te dileme.

Ne poznajem efekte droga pa ne mogu da sudim da li postoji granica izmedju lakih i teskih. Gledajuci iz ugla teskih, za mene legalizacija nikako ne moze biti prihvatljiva.

Cesto se pravi paralela sa alkoholom ili tabletama regularnih lekova. Misljenja sam da efekti i rizici droga imaju daleko kraci i burniji odziv, dovoljno poguban da se ne moze kontrolisati, narocito u urbanim sredinama, jer je manje vidljiv do momenta kad stvori zavisnost.
Alkoholna pica su izvedena iz prehrane. Kasnije su se osamostalila u svrhu zabave i zaborava.
Lekovi su takodje nastali da rese neke probleme pa tek ond krenuli u mracnije avanture.
Negativne posledice alkohola i tableta imaju neku protvtezu u pozitivnim efektima, kao dodatak hrani ili lecenju.
Kod droga, narocito teskih, ta protivteza je… malo je reci nikakva spram rizika.

Konzumranje alkohola i lekova ne podrazumeva samostalno ubadanje vene, sopstveno miksovanje i doziranje. Za to se, osim u hitnim slucajevima, preporucuje obuceno lice. Da li mislite da treba obucavati strucnjake za doziranje kokaina u svrhe zabave? Ili zanemariti rizike samostalne upotrebe ovakvih stvari?

Dalje, da bi se nesto legalizovalo mora da postoji precizna proizvodna specifikacija i deklaracija, standardizovan proces proizvodnje i stavljanja u promet. Mozete li da zamislite udruzenje proizvodjaca ili uvoznika heroina? Inspektore, uzorkovanje?

Radi se o veoma ‘zapaljivim’ supstancama, gde dostupnost svakom pojednicu da se time igra, moze da bude liberalno i napredno ali i da znatno prosiri verovatnocu prosirenja kruga zavisnika. Nisam siguran da su tako definisane slobode dovoljna satisfakcija za gotovo izvesne crne posledice.
Mnogi su probali narkotike zato sto su im nudili. Zamislite kada bi se danasnja promotivna masinerija ukljucila u tako legalizovan biznis!

Ako nesto mora da se uradi, razumem, ali ako ne mora ne bih se upustao u taj mracni hazard.

G.O.D. said...

Generalno, razlika izmedju lakih i teskih droga se ogleda u stepenu zavisnosti koji izazivaju.
Interesantna analogija je sa internetom. Kod vecine svakodnevnih korsnika interneta razvila se blaga zavisnost, koja se ogleda u tome da cesto imamo potrebu da proverimo "sta ima novo" na nasem omiljenom sajtu/blogu/forumu/fejsu. E sad ako nam internet nije dostupan (npr. zbog posla) mi tu potrebu ignorisemo bez nekih problema.U psihijaTRIJSKOJ praksi se javljaju slucajevi koji su razvili psiho-patoloski oblik zavisnosti, i koji su zbog interneta zapostavili posao, odnose sa ljudima, etc. To su retki slucajevi, ali se javljaju.
Isti je slucaj i kod lakih droga. Ljudi ce cesto prema npr. marihuani da razviju blagi oblik zavisnosti, koja se najcesce ogleda u tome da im je ona potrebna da bi intezivirali neki dozivljaj. Npr. da bi se lepo proveli potrebna im je marihuana, da bi u potpunosti doziveli neki film, da bi im na poslu/u skoli bilo zanimljivo moraju da budu navareni, etc. Ali ako im ona iz nekog razloga nije dostupna, vecina ce bez problema da "iskulira" to. Postoji mali procenat onih koji ce da zanemare posao/skolu da bi se navarili, ali oni su, kao i u analogiji sa internetom, u manjini.
Kod teskih droga imamo obrnutu situaciju, ako npr. heroin iz nekog razloga nije dostupan (npr. nedostatak novca) dzanki(vecina njih) ce da uradi sve, ali apsolutno sve, kako bi do novca dosao, zanemarice i posao, i porodicu i prijatelje. I ako ni tad ne uspe da se sredi, doziveci potpuni kolaps organizma, a.k.a. apstinencijalni sindrom.

Sto se tice legalizacije teskih droga, ona ne bi trebala da bude u smislu "kupicu dop na trafici", vec "medicinski" legalna. Kao sto je to uradjeno u Svajcarskoj. Znaci, oni narkomani, kod kojih terapija antagonistima nije urodila plodom, i koji su ukljuceni u metadonski program, da se prebace na diacetil-morfin aka heroin. Zasto? Pa zbog toga sto je metadon u svakom smislu mnogo teza , i stetnija droga od heroina. Dakle, heroinom bi se klinicka slika ovisnika mnogo poboljsala, pa samim tim bi se i njegov zivotni vek produzio. Plus, pacijent bi imao mnogo vece sanse da vremenom, uz pomoc raznoraznih terapijskih programa, pokusa da se potpuno "skine" sa droge. Sto bi trebao da bude i neki krajnji cilj svega ovoga, a koji je sa metadonom zaista tesko ostvariv, jer on izaziva dosta tezi oblik zavisnosti.
Jos na sve to da dodamo, da su korisnici metadona u globalu nezadovoljni metadonom (jer im ne pruza odgovarajuci stimulativni haj, na koji su navikli koriscenjem heroina), pa se dobar broj njih ekstra doradjuje ulicnim horsom. Sto unistava ceo smisao metadonskog programa, i eksponencijalno povecava rizik od over-dosea.

Sto se tice proizvodnje i distribucije, pa to bi trebalo da se regulise kao i za ostale lekove iz grupe opijata. Jer je sam heroin nista drugo do to. Od morfiujuma ga jedino razlikuje acetil grupa, koja heroin cini propustljivijim kroz "blood-brain" barijeru( upravo ta brzina je sa aspekta psiholoske zavisnosti kljucna). Diacetil-morfin je, zapravo, i razvijen od strane Bayer-a pocetkom dvadesetog veka kao manje adiktivna zamena za morfijum, koju su distribuirali pod imeneom heroin. Posle nekog vremena, kada se uvidelo da ovaj lek stvara jos vise problema od njegovog prethodnika, morfijuma, Bayer je proizvodnju heroina stavio u drugi plan, i primarno se fokusirao na razvoj drugog leka, ciju su patent posedovali, Aspirina.Tek je kasnije US of A uvela zakon kojim se proizvodnja i distribucija H. zabranjuje. A potom su mnoge zemlje po ugledu na Ameriku, uvele isti akt. Ali ne sve,u V. Britaniji, recimo, se i dan danas upotrebljava farmaceutski cist h. Samo sto je njegova upotreba strogo regulisana, i upotrebljava se iskljucivo u bolnickim uslovima (znaci nema recepata i sl.)

G.O.D. said...

Dakle Heroin, a i ostale teske droge, bi trebalo tretirati kao lekove (sto oni u svojoj genezi i jesu), i davati ih na upotrebu ljudima kojima oni zaista jesu neophodni. I na taj nacin, ce se crno trziste unistiti (jer nece biti potraznje), lake droge ce moci uz ID da se kupe otovreno, pa klinci nece dolaziti u kontakt sa nekim mracnim tipovima koji ce ih usput navlaciti na teze stvari, pa ce se samim tim i broj teskih narkomana vremenom smanjivati (jer, kao sto rekoh, klinci nece biti u kontaktu sa dilerima i dzankijima koji ce im davati ideju da probaju nesto teze). A onaj mali broj dzankija koji ce opstati ce biti ukljucen u normalne drustvene tokove, pa ce se na taj nacin poboljsati i individualni zivoti tih ljudi, a i samo drustvo (jer ce se broj drug related zlocina(koji cine apsolutnu vecinu u ukupnom broju izvrsenih zlocina) smanjiti).

p.s
izvinjavam se zbog double posta, nije hteo blogspot da mi prihvati ceo post, pa sam morao na dva dela da ga podelim

Siobhán said...

G.O.D.

Nikakvo izvinjavanje ne dolazi u obzir, izuzetno mi je drago da se našao neko upućeniji u tematiku da se uključi u diskusiju.

Mislim da bi eventualnu legalizaciju trebalo sagledati sa 3 aspekta.

Prvi aspekt bi bio smanjenje kriminaliteta vezanog za proizvodnju narkotika. Drugi aspekt bi bio bezbednost krajnjeg korisnika, a treći kontrola države. Sva tri aspekta se međusobno nadopunjuju. Državna kontrola bi osigurala da "supstance" budu standardizovanog kvaliteta, strogo kontrolisane proizvodnje i ispravnosti, tj ne bi moglo da se dogodi da, kao danas, na ulici možeš da kupiš ko zna kako umiksane narkotike, za koje niko ne može da ti garantuje šta je u pitanju. Što se kriminaliteta tiče, narko-dileri bi bili bezmalo iskorenjeni, a broj krivičnih dela koja su posledica trgovine drogom (imovinski delikti, iznude, ucene, prikrivanja i sl.) bi bio u osetnom padu.

Znači, to je svakako tema koju bi valjalo temeljno razmotriti na državnom nivou, ali i u akademskim krugovima. Nauka je ta koja treba da proceni rizik po zdravlje pojedinca, a ne lobiji i interesne sfere.

G.O.D. said...

E bas lepo, koncizno i nadasve tacno receno.

drnch said...

Pre nego sto se opredelite - za, imajte u vidu: ma kako obrazlozeni, edicinski razlozi u tanko pokrice. Glavni tokovi snabdevanja zurki i haustora, niti bi nestali, niti bi bili preusmereni na ambulante.

Legalizacija bi dilere, od kriminalaca, promovisala u takoreci privredne prestupnike, koji legalno seme smrti prodaju bez fiskalnog traga.

No, ovo je, srecom, zasad nacelna rasprava, pa da ne detaljisemo u prazno.

Siobhán said...

drnch

Eee, al' pazi foru: kada bi se narkotici legalizovali, dobili bi status koji imaju lekovi. A onaj ko pravi lekove u sopstvenoj režiji, po aktuelnom zakonu mož' u startu da odgovara za 2 krivična dela: Nadriapotekarstvo (čl.254), Proizvodnja i stavljanje u promet škodljivih proizvoda (256), a kao topping šlag preko cele torte, tu je posebno teško kažnjavanje po članu 259. (Teška dela protiv zdravlja ljudi)

Znači, nikakvi privredni prestup, već veoma društvenoopasna grupa krivičnih dela. Uz malo jurisprudentskog doterivanja i šminkanja (čitaj: nekoliko amandmana), to bi sasvim lepo moglo da se pretvori u ozbiljan sistem kažnjavanja.

drnch said...

Hmm, da…ali..

Nadam se da ne dovodimo u pitanje cinjenicu da bi glavni tokovi snabdevanja ostali van legalnih kanala. Sumnjam da ce oni koji od toga zive da svedu svoje prohteve na meru cika-doktorove kasicice. Ne lice mi na takve.
Jednostvno legalni kanali su preuski za toliki promet a glavni korisnici nece u cekonicu doma zdravlja nego na rave-party ili u haustor.

U svetu masovne upotrebe droga ne caruju doktori nego narko bosovi a nekako mi popusti liberalnost kad su oni u pitanju.
Mislim, lepo je to sa nadrilekarstvom, teskim delima protv zdravlja i sl. ali, da se nesto pitam, te aktivnosti bih svrtstao u “ucesce u visestrukom ubistvu sa predumisljajem, iz koristoljublja” , ako to ima negde.
Legalizovanje krunskog materijalnog dokaza mi se uopste ne uklapa u taj koncept.

Legalizovati narkotike u zemlji koja je na vaznom putu droge?
Uciniti takav ustupak organizovanom kriminalu u drustvu sa ovakvim nivoom socijalne entropije?
Kao, Svajcarci su to vec uradili, pa smo mi, eto prirodno, sledeci pozvani…

Aj’ ipak da razmislimo jos sto-dvesta godina… pa da vidimo… Za to vreme, ako vec mora, da budemo malo liberalniji, recimo, oko dubine sara na zimskim gumama. Manje ce biti fatalnih ishoda, verujte!

G.O.D. said...

Pa ne znam, ja mislim da bi vecina prometa isla putem legalnih kanala.
Kad su u pitanju lake droge, racunica je prosta - Zasto bi neko kupio 1g neke albanke upitnog kvaliteta, kad moze za 100din da kupi 1g (cena proizvodnje marihuane je veoma niska, pa mozemo da ocekujemo da bi ona na slobodnom trzistu imala nisku cenu, za razliku od sadasnje cene na crnom trzistu) prvoklsnog "orange bud"-a u lokalnom coffee-shop? Znaci sa jedne strane imamo nizak kvalitet i visoku cenu, a sa druge neuporedivo veci kvalitet i desetostruko manju cenu.. Ne treba biti vizionar da bi se predvideo tok dogadjaja.

Kod tezih droga situacija je sledeca. Imamo ljude kojima je za normalno funkcionisanje potrebna izvesna kolicina gudre koja kosta, i to kosta dosta. Njima je za nekakvo normalno funkcionisanje potrebno minimalno 1000din dnevno. Dakle, sve i da ti ljudi imaju dobro placene poslove (a najces ih nemaju) oni bi bili na ivici egzistencije. Znaci oni moraju na ko zna koje sve nacine da se dovijaju, ko zna koje sve zakone, moralne i eticke norme da prekrse, ne bi li si obezbedili jedan miran dan. I tako iz dana u dan. I ko je sad medju njima lud da ne prihvati program koji ce gudru da im obezbedi za dzabe, a da im se ne uskracuju nikakva prava koja ostali slobodni gradjani imaju (to bi se jednim zakonom protiv diskriminacije lako resilo)
E sad, ako vidimo da se kod metadona oko 50% ljudi ne doradjuje, kod cistog heroina bi taj procenat bio mnoogo veci, cist heroin ima neuporedivo bolji rad nego ovaj ulicni, koji je u najboljem slucaju 10% cist.
Kod metadona u pocetku se gotovo niko ne doradjuje, zato sto prosto nema potrebu za tim. Vremenom kad tolerancija poraste kod nekog broja se javlja potreba za doradjivanjem, i to se javlja, kao sto sam napisao, kod otprilike 50% korisnika. Kod heroina je isto, samo sto bi broj ljudi sa poptrebom da se ekstra doradjuju bio daleko manji, zato sto heroin, za razliku od metadona, ima tzv. fles, osecaj koji ovisnici uporno jure, i koji je jedan od glavnih razloga doradjivanja korisnika metadona.
E sad ovo je kljucno, ako neko i pored svega toga proba da se doradi ulicnim horsom, videce da ce ulicni jedva da ga pipne. To je zato sto se cist diacetil-morfin mnogo bolje veze za opioidne receptore od ulicnog horsa, pa je shodno tome potrebna mnogo veca kolicina ulicnog dopa da bi se osetio nekakav efekat.
Ovo sto sledi je prosta matematika, da bi se doradeo ulicnim horsom potrebno mu je min. 3000 din. tu sumu svakodnevno ne moze da si priusti, pa ce verovatno da stedi tokom nedelje (ako nadje neki posao) ne bi li se za vikend pocastio.
Pitanje koje iz ovoga sledi, dal ce dilerima da se isplati da rizikuju ogromne kazne za toliko umanjen poromet (znaci svega neki procenat od ukupnog broja dzankija, koji se radi samo vikendom)? Pa naravno da nece. Znaci shodno padu potrazhnje opasce i ponuda.

G.O.D. said...

I zaboravio sam da napisem. Kakav put lezi pred covekom koji je upao u taj heroinski program. Pa u pocetku ce taj cisti dop da ga razvaljuje, bice srecan ko prase u blatu. Vremenom kako tolerancija bude rasla efekat ce da se smanjuje, sve dok jednog trenutka on prestane da oseca pozitivno dejstvo. On ce onda da se pozali svom lekaru koji ce da mu poveca dozu, pa ce ovom ponovo da bude dobro, dok ponovo ne prestane da bude osetljiv, pa ce opet da se pozali, i doca ce ponovo da mu podigne dozu, i tako u krug. Medjutim doktor ce verovatno moci do odredjene granice da mu povecava dozu. Kad dzanki dodje do maksimalne doze, on moze da proba ulicnim horsom da se doradi. Medjutim njemu je tolerancija na cist dop toliko velika da ovaj ulicni nece ni da oseti. Sta tom coveku preostaje, pa ostaje mu depresija. Jer kad nemamo nikakvog stimulansa (prirodni endorfini su davno prestali da se luce, osetljivost na vestacke je nestala)nastupa depresija. E tu nastupa psihoterapija. Kod ispravnog psihoterapijskog navodjenja (koje treba da bude obavezn aspekt ovog programa) dobar broj tih ljudi ce poceti sa procesom skidanja sa droge. I na taj nacin ce se dobiti dosta veci broj izlecenih nego sto imamo danas. Naravno bice i onih koje ce ostati ceo zivot da vegetiraju, ali bitno je da ce se broj izlecenih povecati zbog dostupnosti kvalitetne psihoterapije.

Anonymous said...

Kristijane F. je napisala knjigu "Mi deca sa stanice Zoo".

Post a Comment

Ups. Izgleda da ste blogu pristupili sa mobilnog telefona? Počastvovana sam. Zaista. Međutim, ako želite da ostavite komentar, zamolila bih vas da se iscimate i blogu pristupite preko računara, zbog IntenseDebate formulara za komentarisanje. Izvin'te. ;)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...