6.12.12

Sindrom "Srbija"


Predlažem da se u međunarodni šifrarnik bolesti unese novi psihijatrijski poremećaj, isključivo grupnog karaktera, sačinjen od niza raznovrsnih psihopatoloških fenomena, objedinjenih pod nazivom sindrom „Srbija“.

Sindrom „Srbija“ predstavlja kulminaciju višegodišnjih frustracija na nacionalnom planu, koje se neizbežno reflektuju na mentalni život pojedinca, gde dolazi do njihove ekspanzije i međusobnog povezivanja na nivou grupe. Takve dodatno „obogaćene“ frustracije predstavljaju novi kvalitet koji pretenduje da postane novi obrazac ponašanja na nivou celog naroda.

Okidač za nastanak sindroma nikada nije jedan događaj, već niz neprijatnih i neočekivanih događaja, koji su van kontrole pojedinca, a koji postepeno i sistematski demontiraju njegov unutrašnji etički sklop. Marfijev zakon zaista postaje realnost i pravilo do te mere da pojedinac više ne očekuje da može da se dogodi nešto lepo i pozitivno. Sve to dovodi do potpunog gubitka samopoštovanja i samopouzdanja, tako da pojedinac nema volju da nešto promeni. Ono što je poseban kuriozitet je da pojedinac, iako suštinski sposoban da razlikuje „dobro“ od „lošeg“ i „pravdu“ od „nepravde“ u svojoj reakciji na istu ide u potpuno drugu krajnost, ponašajući se krajnje autodestruktivno, na svakom koraku radeći protiv sebe i svoj interesa.

Autodestruktivno ponašanje nije samo pasivno, u smislu da pojedinac ne čini ništa da popravi svoje stanje, već poprima i aktivne dimenzije, tako što pojedinac preduziima radnje koje se direktno kose sa njegovim interesima. Pa čak i kada to autodestruktivno ponašanje ima uspeha, pojedinac paradoksalno ne oseća zadovoljstvo, već se potreba za daljim degradiranjem sebe povećava. Za razliku od narkomana koji svesno žrtvuje svoje zdravlje, pa i život zarad nekoliko minuta „high“-a, pojedinac koji ima sindrom „Srbija“ to radi podstaknut iracionalnom mržnjom prema sebi.

Po svemu sudeći, u pitanju je specifičan mehanizam koji stanje bespomoćnosti i očaja, koje su koliko toliko normalne i zdrave reakcije na neki ružan događaj transformiše u iracionalno ponašanje. Osoba nije u mogućnosti da objektivno sagleda situaciju, već svu krivicu preuzima na sebe, opravdavajući tuđe postupke usmerene direktno protiv nje same, gde se već mogu pronaći analogije sa registrovanim psihijatrijskim poremećajem sindroma „pretučene žene“ (MKB10/ICD-9 T 74.1).

Na nivou pojedinca, prisutne su depresija, agresija, ali i elementi disocijativnog ponašanja. Na nivou grupe, paradoksalno, prisutni su elementi sebičnosti, potpunog nedostatka empatije i solidarnosti, masnovna histerija kao i sklonost ka autoritarnom ponašanju. Ta sklonost se reflektuje kroz uskraćivanje prava drugima na različito mišljenje.

Terapija? Za adekvatnom terapijom se traga svake 4 godine, ali se prognozira da lek neće biti pronađem još barem 40 godina. Za sada, jedine rezultate daje eksperimentalna terapija u vidu trajnog iseljenja iz Srbije i raskidanje svih veza sa njom.

9.1.12

Postpraznično-postprandijalni rantić

Šta je? Da niste možda očekivali tradicionalno veseli i raspevani Novogodišnji podcast, kao i svake druge godine? E pa NEMA. Što Katarina Anđelić a.k.a. „Cakana“ mudro reče (parafraziram): nema ništa gore od lažnog i ničim utemeljenog optimizma, tako sam i ja rešila da batalim forsiranje bilo čega, a ponajmanje optimizma.

Radovati se budućnosti u Srbiji je isto što i veseliti se dok vaš kanu velikom brzinom ide ka gigantskom vodopadu, a vi inače plivate kao sekira. E sad, ja jesam ljubitelj ekstremnih sportova i vaistinu s vremena na vreme imam suicidalne ideje, ali brate. Treba imati ponosa i mere.

Ovde bi sad trebalo da ide kao neka retrospektiva 2011.? Ono, uz instrumental iz „Grlom u jagode?“ E pa NEĆU. Kakva god prošla godina da je bila, 2012. teško da će biti bolja. Jedino ako stvarno spuca ona apokalipsa, to bi bilo hot. A ako ne spuca, uveravam vas da ćemo se sa setom prisećati „omražene“ 2011.



Uopšte, čemu praviti big deal oko cele Nove godine? Taj datum treba svesti na ono što zapravo jeste: vreme u godini kada je društveno poželjno trošiti novac koji imamo, jesti i piti poput raspusnih vavilonskih svinja (remember that one?) i po 150. put gledati „Žikinu dinastiju“ i „Tesnu kožu“.

S tim što su reprize domaćih filmova još i najmanje zlo u celoj priči. Pre par dana, Đavo me prevari pa pustih onu novu seriju „Folk“ na Prvoj. A na njoj, agresivno našminkana i obučena 12-godišnja devojčica uvija kukovima uz pesmu Hanke Paldum, dok se oko nje njiiše i uvija gomila pijanih i oznojenih primata. Što bi moja pokojna baka, Bog da joj dušu prosti, rekla: „Ovo za vreme Tita ne bi moglo da bude na televiziji“.

I realno ne bi. Pitam se doduše, šta bi kamarad Broz rekao i na emisije tipa „Ja imam talenat“, gde bolesni roditelji prijavljuju svoju prosečno talentovanu decu, ne bi li na njima zaradili koji dinar. Ne znam, da sam JA neka vlast, ja bih oformila posebnu službu pri Socijalnom koja bi pratila i nadzirala te porodice. Zloupotreba dece + patologija + boles'. I Broz bi rekao „Ne može to, drugovi, tako“. I poslao bi Rankovićevu ekipu da im rasturi studio. Old school.

Anyhoo... pomalo mi je deplasirano da sada ovde kačim neke smajliće i želim vam svima mnogo sreće, zdravlja, njanjanjanjanja u 2012. godini. To se valjda podrazumeva. Mislim, naravno da svakome od vas želim sve najbolje... ali moram da budem realna i kažem „drž'te se, ljudi“. Bolje biti neće.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...