30.5.11

From my dead cold hands!!!

Da se uozbiljimo, jerbo je situacija ozbiljna. 11 Nemaca je preminulo zbog komplikacija nastalih nakon konzumiranjakrastavaca zaraženih retkim sojem E. coli bakterija?! Vatafak, dudz?!

Ne, stvarno  - WTF?! Prvo ptičiji grip (trk u apoteku po Tamiflu), onda svinjski grip (trk u apoteku po maske), a sada ovo? Krastavci iz pakla? To je novi modni trend za ovo leto?!

Ako među vama ima neko ko nema blage veze o čemu to ovako nepovezano brbljam, malo strpljenja. Prema pisanijima nemačkih i nekih sveCkih medija, jedna „tura“ krastavaca koja je na sever Nemačke došla iz Španije, navodno je zaražena rektim sojem bakterije koju svi dobro poznajemo, bilo lično, bilo posredno – Escherichia Coli.



E sad, kao da E. Coli nije dovoljno „zajeban igrač“, ovaj soj je posebno, posebno wicked, pošto stvara šiga-toksin. Takođe je poznata i kao enterohemoragična E. Coli. Šta je ovo „enterohemoragična?“ Paaa, bejsikli, to znači da pravi džumbus u crevima. Bloody mess, da budemo precizniji. Zapravo, jedan od najprominentnijih simptoma (pored standardnih grčeva i bacanja pegle) je upravo dijareja i to krvava. Infekcije ovim sojem E. Coli nisu neuobičajena stvar, i u najvećem broju slučajeva (preko 90%), prođu same od sebe nakon 5-7 dana.

Medžutim, razlog za zabrinuto podizanje obrva leži u onih preostalih approx. 5-10% kod kojih se razvije jedna od komplikacija infekcije, a to je hemolitičko-uremički sindrom. A to je nešto što može da vam totalno demolira bubrege i, daleko bilo, dovede do finalnog bacanja kašike. Ili krastavca, in this particular case.



No, Nemci ne bi bili Nemci kada ne bi bili oprezni, pa su nemački lekari (garancija kvaliteta i stručnosti, od dr Mengele-a, pa do Tomice Milosavljevića) iz državnog instituta Robert Koh (njihova varijanta domaćeg „Batuta“, lulz) rešili da lupe ban i na klopanje svežeg paradajza i zelene salate.

Pa, dobro, WTF?

Mom matorom, inače sklonom paranoji oko svakog patogena za koji čuje nije trebalo mnogo pa da i sam zavede autoritarni i totalitarni ban na krastavac u našoj porodici.

„Nemojte kupovati krastavac, da se ne bi svađali oko toga kao pre par godina!“ reče matori, aludirajući na slučaj kada sam tokom ptičijeg gripa (kada nisam bila vegetarijanac, pa sam opušteno njupala piletinu sa lokalne „farme“, zbog čega je došlo do jedne od većih svađa između njega i mene).
„Znaš li ti gde je Nemačka?!“ – moj pokušaj da aludiram na razum.
„Nema to veze! Jesi čitala kako se prenosi?“
„Nema šta da čitam, ja to znam“.
„A znaš? Pa kaži mi, kako?“
„Uglavnom fekalnim putem, ako se ne vodi računa o higijeni i ako se hrana ne sku...“ nisam stigla da završim rečenicu.
„Jeste, fekalnim putem! Znaš li ti koliko gastarbajtera i vozača kamiona sere i urinira po oranicama pored magistrala, a?“
„Ama, čekaj, neću kupovati krastavac koji je gajen pored magistrale... Premda ne verujem da neko još uvek praktikuje da sere dritto u njivu, ali ajde... Zar nisi čuo da su sad i paradajz i zelena salata pod sumnjom?“
„Nećemo ni njih da jedemo!“
„Molim?!“
„Nećemo ni njih da jedemo. Ljudi umiru po Nemačkoj, alo!“
„Ovaaaj... pa šta ćeš da jedeš?“
„Meso.“
„Meso?“
„Da.“
„A probava?“
„Šta sa njom?“
„Pa šta ćeš za probavu?“
„Rupurut“.
„To je za gorušicu“.
„Probiotik“.
„To je protiv proliva. Meso će da te zapuši k’o šamarčina budalina usta“.
„To... ali... ma, nema krastavaca, kraj priče!“

Indeed, to je bio kraj priče. Keva i ja smo postigle prećutni sporazum da krastavac švercujemo i štekamo pored saksija sa kaktusima na terasi, pošto matori mož’ da namiriše krastavac na kilometar. Ali to nije poenta.



Poenta, my brothers and sisters, je u sledećem. Ja sam vegetarijanac. Počinje leto. Ako mi oduzmeš krastavac, paradajz i zelenu salatu, ne ostavljaš mi ništa. Might as well shoot me at the spot. Leto nije leto bez krastavca i paradajza. Ona kuvana jaja koja jedem sa sirom nisu ista ako ih ne ušuškam u gomilu zelene salate i krastavca i odozgo nalijem senf. Ljudi, ja ne’am šta drugo da jedem. Meni su povrćke osnova ishrane. Situacija je alarmantna.

A sasvim druga priča je šta se stvarno dešava i koliko je situacija zaista ozbiljna. SZO se poslednjih godina žestoko izblamirala sa kojekakvim pandemijama i vakcinama, tako da svaka njena preporuka neće imati odjek kakav bi trebalo da ima. You know, da tamo ne sede korumpirani skotovi koji više nemaju kredibilitet da bilo kome sole pamet.  Jedni već pronalaze tragove većih zavera – neki kažu da  je to sve u cilju da se opelješe zdravstveni fondovi evropskih zemalja zato što je jedan od lekova koji se daje u terapiji hemolitičko-uremijskog sindroma, eculizamb (lek koji se od prošle godine eksperimentalno koristi za lečenje od navedenog sindorma) izuzetno, izuzetno skup. Drugi misle da je to sve „pakleni plan“ da se „uništi poljoprivreda Evrope“ i da se Evropljani prisile na uvoz povrća sa drugih područja. Treći misle da je u pitanju igra lobija („čiji krastavac je bolji“). Četvrti misle da je ovo napad na sve traženije organski gajene proizvode, pošto se u procesu proizvodnje najčešće koristi stajsko đubrivo. A peti naprave kompilaciju svega već navedenog i kažu „Aha, eto vam ga taj Codex Alimentarius!“ Whatever.

Na trenutak izgubih misaoni tok, ćale je ušao u sobu dok ovo kuckam i pobedonosno uzviknuo „Klistir!“ Pustiću ga da misli da je pobedio ovaj put.

Elem, bottom line: već sam se lišila prilično značajnog broja stvari. Ne pijem. Ne pušim. Ne drogiram se (mada je to, je l’ te, širok pojam, a ja ga ne tumačim ekstenzivno). Ne jedem meso. Ne nosim garderobu i aksesoare od prirodne kože. Ne koristim kozmetiku koju testiraju na životinjama. Ne jedem šećer. Ne jedem belo brašno i peciva. Ne pijem gazirano. Čak ni aspirin nisam popila nekih 8 meseci. Ne jedem prženo. Iako moja duša vapi za čačanskim čipsom (ekstra masnim, ekstra slanim), ne jedem ga. 75% moje ishrane se bazira na povrću, uglavnom svežem, vlaknastom. Gajenom seljačkom rukom. Jeste, dopingovano stajnjakom, so what?

Jednostavno, o svemu možemo da pregovaramo i da se dogovaramo, ali o ovome ne možemo. Ne zanima me. Letnju salatu od krastavca, parajadza i zelene salate, sa narendanim mladim sirom mi nećete oduzeti, ni zabraniti.

28.5.11

Šta, vi ste kao, "normalni?!"

Momenti dokolice su potencijalno najopasniji od svih. Višak slobodnog vremena dozvoljava mozgu da se razmaše i onda na um počnu da nam dolaze najčudnije ideje. Tako je meni sinoć sinulo da posetim jedan izuzetno simpatičan sajtić, i tu uradim jedan izuzetno simpatičan testić, koji bi trebalo da mi kaže kako stojim sa poremećajima ličnosti. Indeed, my brothers and sisters, i toga ima na netu.

Elem, nakon neka 3 minuta potrošenih na rešavanje testa, dočekali su me sledeći rezultati.


Personality Disorder Test Results
Paranoid |||||||||| 34%
Schizoid |||||||||||||||||| 78%
Schizotypal |||||||||||| 42%
Antisocial |||||||||||||| 58%
Borderline |||||||||||||||| 70%
Histrionic |||||||||| 34%
Narcissistic |||||||||||| 46%
Avoidant |||||| 22%
Dependent |||||||||| 34%
Obsessive-Compulsive |||||| 26%
Take Free Personality Disorder Test
Personality Test by SimilarMinds.com

Naravno, prva i sasvim prirodna reakcija je bila: „Kome bre, ti da je šizoidan, ’bem ti algoritam i ko te sastavio!“  To da sam blagi narcis sam znala i sama (kao i ovaj antisocijalni deo, lulz), a što se borderline-a tiče... well.. hello. Otkrili smo rupu na saksiji. :)


Inače, ova cvećka sa sve rupom se ubrzo smirila, pročitavši objašnjenje za ovo „schizoid“.


Some of the smartest people in history were schizoid because they occupied a remote end of the intelligence bell curve.



I don’t give a fck, ja se prepoznah u ovoj rečenici, a vi kako ’oćete. :) A test je potvrdio i ono što sam znala ranije – nit’ sam ’isterična, nit' me puca paranoja, nit’ sam OCD-ovac, tako da... sve u svemu, good times. :)

A vi, kako ’te prošli? :)

27.5.11

Introducing... Mnjeh 1!

A meni nešto smor da pišem o onome o čemu skoro svi vi očekujete da pišem. Umesto toga, reših da započnem sa novom kategorijom na blogu, a to je „MUZIKA“. Ideja je da every now and then, kada mi ponestane inspiracije za neki „ozbiljniji“ tekst, sakupim u jedan folderčić desetak pesma koje najviše vrtim tih dana i to šerujem sa vama u jednom handy-dandy linkiću.



Radni naziv kompilacije je Mnjeh vol.1 – mada kapiram da to kasnije preimenujem u „LUDŽ“, tj „Lolcat u džaku“, pošto kada skidate, skidate „na slepo“. Baš kao što ni ovaj blog nije žanrovski, tako ni miksić koji vam nudim nije određen ni žanrovski, ni vremenski. Ima tu svašta nešto. Od alternative, soula, retro zvuka, pa do minimala i post-rocka.


26.5.11

Bez Twittera - Dan drugi

special random thoughts edition



Kako jučerašnji dan nije bio naročito koherentan i smislen, teško je sklopiti bilo kakvu priču od fragmenata moje dokonosti, zaludnosti, mizantropije, meteoropatije, kenjkavosti, kmekavosti i sveukupne smorenosti. Zato reših da današnji post bude neka kompilacija sopstevnih neispisanih tweetova. Nema radnje, nema poente, nema pouke, samo randomness. Elem...

Polako ulazimo u doba godine kada me ne budi alarm na telefonu, već vrućina. Tako me sanak napusti u neko nepoznato doba jutra, i umesto njega mojim mislima zavlada bolna spoznaja da je je*eno vrućina, da sam apsolutno dezorijentisana i da zbog navučenih roletni nemam predstavu koliko sati može da bude. Kako su se mehanizmi svesti polako aktivirali jedan za drugim, tj kako se moj OS bootovao, postajala sam svesna činjenice da ustajalu tišinu i mir mog sobička remeti "tubc tubc tubc" zvuk koji je dopirao iz daljine. O, da. Maturanti. Čim je tehno i trens, znači da nema još 10 sati. Mis'im, obično krenu sa tim "tubc tubc", a posle se prešaltaju na Tanju Savić i Cecu. Kad krenu sa trubačima, znaću da je prošlo pola 2.

Dok sam lagano istezala vratne mišiće (i po ko zna koji put sebi obećala da moram kupiti novi jastuk, jerbo se ovo više ne može podneti), sa setom sam se prisećala davnih dana, kada sam otprilike i počinjala sa blogovanjem. Tada sam imala običaj da ispod jastuka držim jednu Štarkovu čokoladnu bananicu, koju bih smazala još dok ležim u krevetu. Kakav je to bio način da se jump-startuje dan... Eh... nekad bilo, danas se pripoveda. I o tome priča sa tugom u glasu. Jer - umesto divne čokoladne bananice, znala sam da me očekuje spremanje obroka #1. Ne doručka.



Sećate se da sam vam jednom davno rekla da kada krenete u teretanu, ali baš krenete, ono redovno, skopčate se sa ekipom koja tamo stalno visi - to je kao da posanete deo neke sekte. Počnete da pričate nekom potpuno stranom terminologijom, razmišljate o stvarima o kojima do tada niste i svaki napad okoline na vaš novi lajfstajl dočekate ne na nož, već na katanu, i to onu koju je napravio Hattori Hanzo lično. Nekadašnji termini "doručak, ručak, večera, užina, branč, snekić, njups" i td. su zamenjenji suvoparnim i autoritarnim "obrok 1, obrok 2, obrok 3, obrok 4, obrok 5..."

Dok sam posudu u kojoj su bile ovsene pahuljice (bljuv) nalivala taze razmućenim proteinskim blendom, krajičkom oka opazih matorce kako u nekom svečanom miru, ozarenih lica tamane burek sa sirom. Nevoljno sedoh pored njih, iz petnih žila trudeći se da ne primetim da burek sa sirom deluje i miriše izuzetno tasty. "Smiri se, Šivon, smiri se. Znaš zašto ovo radiš. Red rad disciplina. Red rad disciplina. Red rad disciplina".

Iz očajnički lansirane autosugestivne kampanje simpatičnog naziva "Ovsene su keva!", prenuo me je ćaletov glas.

"Hoćeš malo bureka, ja ne mogu sve?"
"Neka. Imam ja ovo moje". Iznenađujuće, boja mog glasa je bila optimistična i bezbrižna, kao da se spremam da skočim na parče tiramisua, a ne na... pa, ovo.
"Neće ti faliti ništa od jednog parčenceta, hajde dok je toplo!" Ćale je bio uporan. Sad se već igra vatrom. Srećom, pa se umešala keva, koja je upravo salvetom uklonila poslednje tragove trans-masti sa svojih usta.
"Aman, čoveče, pusti je neka jede šta hoće... A ti, mala, nije bilo one žene na pijaci sa mladim sirom, dolazi u subotu. Uzela sam ti onaj President manju kutiju da imaš da premostiš".
"Hvala, moći će". Nisam bila happy bunny. 



President je fuj. Kao da žvaćeš... nešto ljigavo, što nema ukus, a u šta je srokano dosta soli. Ali 'ajd. Ako hoću da za leto konačno izdefinišem linea alba na stomaku, sav džank mora da ide. Nema popusta.

Inače, dan kada ne idem u teretanu je prilično čudan. Tih sat, sat i po vremena je višak koji juče nisam uspela pametno da iskoristim. Htela sam da konačno odgledam zaostale epizode House MD, Sivkine anatomije, HIMYM i TBBT, ali avaj. Mrzelo me. Onda sam se setila svog nekadašnjeg guilty pleasure-a u vidu serije Glee. Šteta. Volim mjuzikle. Ali kada je Finov autotune postao toliko naporan za moje uši, rekoh "fuck it". Ima već nekoliko meseci kako ne gledam. 

A i cela priča je nekako postala previše gej. Ali ne u pozitivnom smislu (kao Eurosong, recimo), već u nekom totalno uncool fazonu. Čak i Džek iz Will & Grace deluje "butch" u poređenju sa vajbom koji Glee isijava. Čak je i L Word strejterskija od ovoga. Elton Džon je manje gej. Hell, Elton Džon koji snima duetsku pesmu sa Džordžom Majklom, dok Rupert Everet igra u roze trikou u pozadini je prizor manje gej od onoga što je Glee postao.

Elem, kontempliranje o tome kako više ne pratim Glee je ispunilo taj prazan hod do trenutka kada počinje spremanje za posao. Zna se - kofeinčina, per os. I 30 minuta provedenih pred ogledalom u kupatilu, praveći duckface. Da, my brothers and sisters, TAJ nivo dokonosti. Htela sam da postignem sofisticirani nivo estetike kao na originalnoj fotki dole, ali nisam uspela. Nisam dovoljno gengsta.



Dok sam hiperaktivnim, kofeinskim hodom grabila ka ofisu nisam mogla, a da ne primetim nebo koje je opasno počelo da se tripuje. Neke potmule grmljavine u daljini, poneki sev na horizontu, 'oće kiša, neće kiša... Kako sam ušla u ofis i startovala FooBar - nebo je doživelo epizodu eksplozivne dijareje. 45 minuta čistog rejva, my friends. To je cepalo, grmelo, rokalo, sevalo, pljuštalo, njihalo... And of course, nestalo je struje. I u tom trenutku mi je bilo pomalo krivo što je FooBar utihnuo, pošto bi se "Ich Will" od Rammstein fantastično uklopilo kao saundtrek.






Dok sam njupala Obrok #4 (rolnice sa zelenom salatom, šargarepom i Ella sirom), došla sam do zaključka da su mi hipsteri ogadili koncept vegetarijanstva i veganstva. Mamicuimjebem, ja životinje ne jedem zato što ih volim, a ne zato što hoću da budem "individualac". Mada, kada su mi već ogadili Adele, Juno i "Converse" patike, ništa me ne čudi. Daleko od toga da ću sad da jedem životinjice samo da bih kontrirala hipsterima. Ne. Ali ako dođe do doomsday-a i nastane opasna oskudica u hrani, pre ću uloviti nekog hipstera i njega pojesti, a ne neko pjasence. Mada ne verujem da su naročito ukusni. Verovatno imaju ukus kao taština, frustracija, zeleni čaj i potreba za pažnjom.

Elem, ponovo sam imala neki šizofren san, ali sam zaboravila o čem' se tačno radilo. Sećam se samo da je po mizanscenu ličio na film "Brazil" (koji inače hejtam), i da su, for some strange reason, svi bili plavokosi.

Two days down, 6 more to go.

24.5.11

Bez Twittera - Day One

Ruku na srce, nisam radila ništa od suštinske važnosti što ne bih mogla da prekinem barem na trenutak, kada me je keva paničnim glasom pozvala da hitno, što pre, urgent, asap, statum dođem u dnevnu sobu.

„Brzo, gledaj šta će da se desi dok ja ne zapržim pasulj!“
„Ha?“
„Sve čekam sad će reklame, a njih nema... minut samo, ’ajde!“
„Ka-kako da gledam? Ne pratim ti ja ovo. Evo ti ga sin, dokoniše na fotelji, što mene cimaš?“

Vaistinu, burazer je bio u dnevnoj sobi, zavaljen u fotelju i čeprkao nešto po mom malenom Eee PC-u.

„Ja ne mogu, licitiram nešto na Limundu!“
„Sunce ti žarko, mislio si da je to vrsta sladoleda dok ti ja nisam pokazala!“
„Ajde, zlato, samo minut... Eto mene!“

Kud’ ću, šta ću, sedoh na ivicu ugaone garniture dok su se pred mojim očima smenjivale slike aktuelne turske telenovele.

„I šta ja sad treba da radim?“
„Šta rade? Čitaj mi šta govore!“ kevin glas je dopirao iz kuhinje.
„Ništa. Gledaju se. Neki Turčin tužno peva u pozadini... I dalje se gledaju... Gornji rakurs na sobu u kojoj su... i dalje se gledaju... tužna muzika... Turčin prestao da peva, sad je neki instrumental... Ova deluje uznemireno...“
„Ko? Nedžla?“
„Ne znam ja ko ti je ta.“
„Duga crna kosa?“
„Pomalo tužne oči?“
„Da, ta!“
„Nije ta“.
„Šta pričaju?“
„Evo došao je neki lik... opet se gledaju...“



„Ma pusti gledanje, o čemu pričaju?! Stvarno si nesposobna!“ kevin glas se mešao sa mirisom zaprške.
„Ona kaže... „Oženićeš se ti...“... sad više nije gornji rakurs, zumiraju njegovu facu...“
„Šta on kaže?“
„Ništa, ćuti. Ona kaže: „Udaću se ja, al’ plakaćemo svi kad god se sretnemo“...“
„Otkud sad to? Kakva udaja, pa ona...“ Kevina glava se promolila iz kuhinje  u pokušaju da osmotri dešavanja na ekranu, ali bez uspeha.
„...mene pitaš... Evo, sad on kaže: „Jer imali smo svi osamnaest godina...“ a onda počinje da plače... kaže: „nismo znali tad koliko možemo“. Turčin opet peva. Opet se gledaju...“

U ovom trenutku, burazer je već odavno zaboravio na Limundo, i počeo da se previja od smeha. Jedan trenutak kasnije, ukazala se keva, noseći sa sobom miris najčuvenijeg srpskog toksina i zlobno rekla:

„A je li, ti to mene zajebavaš? Pazi da ti sutra slučajno ne kupim mladi sir na pijaci! Idi sama!“
„Ali maaaamaaaa...“
„Idi. Sama. Iznervirala si me. Briga me.“
„Ali maaaamaaaa... ja imam trauuuume od mlečnog dela pijace...“
„Ne zanima me. Leči ih!“
„Ali ali... bakice me vuku za rukav da kupim od njih, i svaka me zove „miiileee, liiikeee“. Ne mogu ja to. Moraš mi ti to kupiti, por faaaaaavoooor!“
„Ne zanima me. Misliš da si mnogo duhovita, je li?!“
„Pa niiiije... nego ti navalila „šta rade, šta rade!“ Turska serija, ne rade ništa, gledaju se po 5 minuta...“
„Rekla sam ti – sutra ideš sama na pijacu. Spucala si toliko godina u dupe, a bojiš se prodavačica sira! Ti si zrela za kliniku!“
„Ali...“
„Ćuti, gledam seriju“.




Na tome se završilo. Tu noć sam sanjala kako se nalazim u liftu sa Novim Fosilima, i kako svi zajedno pevamo „Ja sam za ples“. Pošto je lift bio mali, ja sam insistirala da idem pešice, zbog čega su se Sanja Doležal i Rajko Dujmić silno obradovali, a meni bilo drago. 

Sum’ strange shit, my brothers and sisters, moram smanjiti sa kofeinom posle 18.

14.5.11

Padu skloni

Pre par godina, Miroslav Lazanski je u svojoj kolumni u "Politici" primetio veoma interesantnu stvar, vezanu za raspad Jugoslavije. Posmatrajući taj proces kroz jednu, na prvi pogled banalnu i trivijalnu stvar kao što su pozivni brojevi, Lazanski se sa pravom zapitao: ako je Srbija dobila 381, Slovenija 386, Hrvatska 385, Makedonija 389, Bosna 387, a Crna Gora 382, za koga se čuvaju 383, 384 i 388? Kosovo, Vojvodina i Sandžak? Da li je zaista gotovo?

Postoje teme o kojima nikada nisam želela da pišem na blogu. Jedna od tih tema je i raspad Jugoslavije. Razlog zbog čega nisam htela da se bavim tom tematikom je jednostavan: potrebno je vreme. Ne da se "zacele rane", već da se prašina slegne i da se pronađu svi vešto skriveni delovi slagalice. Da se strasti smire, nacional-romantični zanosi prođu i da se toj tužnoj i ružnoj epizodi priđe sistematično, trezveno, hladne glave i iskreno. Mislim da još uvek nije prošlo dovoljno vremena za tako nešto, ali jbg - osećam potrebu.

I uopšte neću da pretendujem da budem "sistematična, trezvena, hladne glave" zato što to jednostavno nisam. A kako da budem? Rođena sam u jednoj zemlji, rvala sa sa pubertetom i hiperinflacijom u drugoj, gledala sve nas u trećoj kako bazamo kao guske u magli, da bih ovaj tekst pisala u četvrtoj. I jeste - jugonostalgična sam. Verovatno da taj sentiment koji gajim prema SFRJ čini i neka seta za bezbrižnim detinjstvom, ali objasniti ga na taj način je pogrešno.



Da, bila sam "Titov pionir". Tako je, "indoktrinirana" sam od malih nogu. Kako ih samo nije bilo sramota da deci pune glave i ispiraju mozgove pričama o tamo nekom "bratstvu i jedinstvu?" Kakva je to prljava komunistička propaganda po kojoj treba da volim i tamo nekog Boruta, Hrvoja, Safeta? Kako su se samo usudili da u dečije mozgove usade ideje da je Jugoslavija jedna velika, lepa zemlja, "od Vardara pa do Triglava" u kojoj svi možemo da živimo jedni pored drugih u miru? U kojoj niko nije gladan? U kojoj ima mesta za sve?

Hvala Bogu, pa su se pojavili "veliki mudraci", nacionalne mesije. Hvala im što su nam otvorili oči. Hvala im na podsećanjima na Jasenovac, Stjepana Radića, Pavla Đurišića. Hvala što su nam otvorili oči i podsetili nas na Staru Gradišku, Blajburg, vojnu krajinu, Punišu Račića i samim tim nam jasno stavili do znanja da ne možemo zajedno i da je ono SFRJ bila samo masovna hipnoza. Hvala im što su nas naučili da gledamo prezimena, da jedni drugima brojimo krva zrnca. Hvala im što su napokon raspračali tu smrdljivu komunističku tvorevinu, "tamnicu naroda", i od jedne zemlje, jednog tržišta napravili 6 novih. Svima su nam učinili neviđenu uslugu, hvala. Od sveg srca, hvala.



Jeste, sarkastična sam. Ljuta, besna. Rezignirana, razočarana. Gnevna sam na "nacionalne heroje", "očeve nacija" - najobičnije kasapine koji su svoj krvav trag ostavili svuda, od Vardara pa do Triglava, zarad svojih sebičnih interesa. Sad će neki mudrijaš da sebi u bradu promrmlja: "Ma da, kako da ne. Ko nas to zavadi, a? Zna se ko je prvi počeo!" Takvima kažem "jedite govna". Ko je prvi počeo? Kada je počelo? Na Maksimiru? Ubistvom svata? U Račku? Koje godine je počelo? 1990.? 1989. na Gazimestanu? Ili 1941.? Možda 1928.? 1914.? U kom veku? Čija krv je prva prolivena zbog mržnje? Koliko jebeno može da bude bitna stvar koju jednostavno ne možeš pouzdano istorijski da utvrdiš da bi je koristio kao opravdanje za svo zlo kasnije počinjeno?

"Pali smo zato što smo padu bili skloni".

Da je Jugoslavija bila jaka iznutra, kompaktna - nikada se ne bi raspala. I jeste, u kvazi-patriotskom zanosu dizali smo noževe jedni na druge. Ubijali se. Klali na najmonstruoznije načine. Ne onako hladno, sistematski kao što su Nemci radili Jevrejima i stanovništvu okupiranih zemalja. Ne, ovo je jedan veliki "zločin iz strasti". Kao kada muž maltertira ženu, pa njoj konačno pukne film, uzme nož i ubije skota. Ali ga ne probode jednom, ne. Probode ga jednom, dva puta, tri puta. Ako je pištolj, sroka ceo šaržer u njega. Iracionalno. Mi smo se ubijali iracionalno, zadojeni novootkrivenim "razlikama" za koje nam objasniše naše mesije da su nepomirljive.

Svi smo mi imali noževe u rukama. Ali te noževe nam je u ruke stavio neko drugi. Neko kome nije odgovaralo da Jugoslavija ostane čitava. I niko me ne može ubediti u suprotno, ne pored tolikih očiglednih dokaza koji su svuda oko nas.

Isti ti dušebrižnici su i dalje tu. Uništili su nam ekonomije i industriju, stavili nas u položaj kolonija, sve vreme nas uveravajući da to rade za naše dobro. Umesto jedne prilično zajebane zemlje, stvorili su 6 majušnih, minornih, beznačajnih i apsolutno zavisnih zemljica, a na njihova čela stavili slabe liderčiće bez ideje i cilja, uskih pogleda na svet kojima je samo lični interes bitan. A kako se brinu za "budućnost regiona", došli su na genijalnu ideju - osnovali su ad hoc tribunal u Hagu, koji će, šatro gistro, doprineti pomirenju naroda. Ne serite. Hag samo doliva ulje na vatru i povećava tenzije. 



Hoćete da nam pomognete? Zaista? Pa hajde. Za početak, vratite nam naše ekonomije. Izgradite ponovo industriju koju su uništili vaši lokalni poverenici, po vašim nalozima. Ne uništavajte naše privrede vašim agresivnim izvozom. Može tako? Ne vucite nas za nos, na pravite nas ludima. Ne rovarite. Ne huškajte nas jedne protiv drugih. Sklonite vaše gramzive šape sa naših prirodnih resursa. Zauzdajte vaše drske bankare-zelenaše, ne krojite nam vlade. Ne manipulišite nama. Ne forsirajte pomirenje na trulim osnovama, jer nema pomirenja dokle god se neko oseća oštećenim i poniženim i vi to dobro znate. Kolektivna frustracija rađa kolektivni gnev. Setite se Vajmarske Nemačke.

A mi? Za početak, probudimo se iz ove kome indukovane slatkim snovima o evropskim integracijama, zimovanjima u Garmiš Partenkirhenu i novom automobilu svake 4 godine. Kada vreme već ne možemo da vratimo, izvucimo pouke, naučimo lekcije. Ne treba da zaboravimo sve one koji su izgubili živote da bi mi sada "živeli ovako srećno", ali tek kada shvatimo da je nevina krv prolivana i na drugoj strani, tek tada možemo shvatiti besmisao svega ovoga se dogodilo.

Na samom kraju, vratila bih se na sam početak teksta i priču o pozivnim brojevima. Neke ružne scene sa stadiona Crvene Zvezde su dovele do spekulacija, pa čak i spinovanja da je u pitanju "novi Maksimir". Nemojte šaliti sa takvim stvarima. To da li će Vojvodina biti nezavisna država jednog dana ili ne - nastojaće da odluči neko drugi, u nekom "ovalnom kabinetu", na osnovu brižljivo sastavljenih procena MMF-a, Svetske banke, međunarodnih kriznih grupa, i ostalih think-tankova. Ali od svih nas zavisi. Ko u divljanju minorne (u svakom pogledu) grupe navijačkih ekstrema vidi "novi Maksimir", taj ga i traži. Nemojte od rivalstva dva kluba praviti začetak krize, nemojte flejmovati, nemojte udarati ponovo na "krv i zemlju". Ne dozvolite sebi da budete izmanipulisani od strane onih koji su nas sve doveli ovde gde smo sad.

Ja neću ponoviti greške naših roditelja. Aj dont giv a fak. Ne može meni biti "bliskiji" neki Finac, Belgijanac ili Nemac od nekoga ko govori mojim jezikom. Od pomenutih Boruta, Hrvoja i Safeta. Da li stvarno mislite da je jedini način da prosperiramo tako što ćemo hejtovati jedni druge i međusobno se potkopavati? Dozovite se pameti. Dosta je bilo.

Čak i za balkanske uslove. Dosta.

7.5.11

Slava (mi)

OK, znači ovo neće biti klasičan blog-post, već više elaborat mojih jučerašnjih tweetova.

Kratak „istorijat bolesti“. Kao što znate, juče je bio Đurđevdan, krsna slava ne samo moje, već i mnogih drugih porodica u Srbiji. Navodno, uz Nikoljdan najmasovnija. Moji roditelji su počeli da slave tek pre nekih 5 godina, i to ne iz nekih „novokomponovanoreligioznih“ motiva, već zbog kombinacije faktora: baka i deka koji su slavili su preminuli pre nekoliko godina, a ono što se u psihologiji zove „peer pressure“ postalo je isuviše jako da bi se ignorisalo, tako da – hteli ili ne, i moji su skočili „on the wagon“, i povukli sve nas za sobom.
Personally, nemam nikakav problem sa samim konceptom slave. To je sasvim OK. Lepo je obeležiti dan Svetog Đorđa. A i običaji su lepi. Čak su i citati iz Trebnika koje tada pop čita nekako lepi i radosni. Sve je nekako fino. I lomljenje pogače, i žito... Sve je super do trenutka kada dođu gosti.

No, krenimo redom. Tweet broj 1:



Ćale i keva su združenim snagama, pod okriljem jutra i spuštenih roletni u mojoj sobi izvršili brutalni upad u moju sobu cimnuli jorganče sa mene, onako jadne, nezaštićene i snene, i dreknuli.



Indeed, my brothers and sisters, pred očima mi se ukazaše slike okrutnih ŠucŠtafeln jedinica Vermahta (SS), kako puni gneva utrčavaju u jevrejski geto u Varšavi i likvidiraju ga, lomeći i rušeći sve pred sobom.

Tweet broj 2:



U „prvom kontigentu“ gostiju, koji je došao nešto malo pre popa, našlo se i dete koje me je odmah podsetilo na čuvenog Demijana. Devojčica od svega 2 godine odmah je skočila na slavki kolač da ga lomi ludačkim žarom. Pošto je sprečena u tome, ušla je u kuhinju, gde sam ja radila u sektoru salate & predjela, i iz ladice uzela nož i počela da maše sa njim meni iza leđa, uz konstantan histerični smeh. Pošto sam joj oduzela nož i kvazi-pedagoški rekla: „No, no, ne sme to da se dira!“ (oh, Bože, muka mi je od same sebe), mali antihrist je izašao iz kuhinje samo da bi se vratio par minuta kasnije. E, sad, keva je spremila 3 vrste pasulja (I know), stavila ih je u rernu „na 50“, da budu mlaki kada dođe njihovo time to shine. I taman kada završih sa ređanjem bureka od pečuraka, okrenuh se ka rerni samo da bih spazila malu Demijanku kako pokušava da UĐE U UKLJUČENU RERNU!

Nakon toga je usledio kratak prekid filma, ne sećam se najbolje svih detalja... Samo se sećam da sam u ruci imala nož kojim sam trebala da iseckam krastavac i papriku, a umesto toga sam kontemplirala presecanje karotidne arterije.

Tweet broj 3:



Silver lining of the day je bilo tetkino zlato, koje polako uspevam da navučem na „kontra“ muziku. Uspela sam da ga uspevam pevušeći prvo „Smoke on the Water“, a zatim i „The End“ od Doorsa. Mission accomplished! Ako nešto zaslužuje haštag #epic, to je onda Horheov izraz lica na početak „Smoke on the Water“. Prajsles.

Tweet broj 4:



Sve je dobro što se dobro završi, I guess. Celi dan sam svoj razum održavala „na aparatima“ ponavljajući kao mantru „ovo-je-samo-jednom-godišnje“ i „nakon-ovoga-smo-mirni-do-decembra“. A uho mi se još uvek oporavlja od megadecibelskih „izliva nežnosti“ keve („Kako to sečeš tu papriku?!“ – „Pa kako kako? Žilijen, da bude lepo kada se serv...“ –„Kakav bre Žilijen?! Hoćeš tebe sad da serviram uz pasulj!? Gosti čekaju!!“), no dobro... Što me ne ubije, ojačaće me, što bi rekao Niče.

Kapiram da deo problema zvanog „srpski način slavljenja slave koji nema veze sa hrišćanskim običajima i vrlinama“ činim i ja, svojim nepomirljivim, principijelnim i nadasve asocijalnim držanjem. Ali dobro – ovo je ono doba godine kada „domaćice“ imaju svoju olimpijadu, i kada se nadmeću ko će bolje i raznovrsnije da utovi gosta. Fer je da budem tolerantna i dopustim im taj jedan dan „da se izigraju“. Samo što činjenica da su moje i njihovo poimanje slave u žestokom konfliktu, izaziva neuporedivo više frustracija kod mene, nego kod njih. Oh well.

Do naredne godine. ;)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...